......

želim da te više ne sanjam. želim da prostor u sjećanju koji zauzimaš ti
a koji je ogroman nestane i da ostane ugodna praznina koju barem malo mogu
kontrolirati. otišla si i nisi rekla ni riječ. od tebe u smislu nestajanja nisam dobila ni
nagovještaj. i sad se družiš okolo na sve strane i živiš kako već živiš ali sigurno
pretvarajući se da nisam nikad ni postojala. zašto onda ne bih
i ja učinila isto. zašto ne bih pustila svoje krdo jelena na slobodu. razbježali
bi se i možda ih nikada ne bih ni vidjela više, osim u šumi, gdje i inače im je mjesto,
gdje šuškaju vječnost i šuškanjem razbježe sami sebe i skupljaju oči po vlažnom šumskom tlu.
budući da sam u dobrim odnosima s drvećem to bi trebalo biti lako.
ima jedna ulica tamo u velikom gradu kojom često prolazim kad idem prema
istoku. kad idem prema istoku, uvijek biram tu ulicu koja je prilično otvorena i prostrana
iako ili baš zato što sa svake strane u beskraj rastu breze. volim breze jer dobro ih osjećam
i dobro ih se sjećam. kad pogledam ih tako u nizu, kad hodajući prebirem po njima
osjećam se bijelom, jer iznenada uzmu sve iz mene i ostave me da hodam samo s jednom mišlju
koja odjekuje u darovanoj praznini. onda te se nikada ne sjetim. i ne pitam se
zašto si me napustila. dok sam budna skoro i ne pomislim na tebe. ali zato noću
kad svjesnost zaspi, ti sebično zauzmeš cijeli prostor moje podsvijesti, i uzimaš uvijek
drugi oblik kao da neću znati da si to ti ako samo imaš drugi nos, oblik tijela, kvalitetu glasa ili
životinjski oblik. međutim jako dobro znam jer osjećaj koji ostao je
za tobom prepoznatljiv je čak i kad nije očito vidljiv.
i mislim da jedini je način da riješim te se i počistim i zadnje dijelove tebe iz dubina svoga uma
taj da napokon počnem lucidno sanjati. onda te mogu
izbaciti iz slike umirući od sreće i uzbuđenja jer napokon svjesno sanjam.
onda više nikada neću spavati.