bilo je vrlo rano ujutro, ne pamtim točno vrijeme jer uzbuđenje, trema, strah i iščekivanje bilo
je toliko da sve ostalo nije zapamćeno. zapamćen je jedino osjećaj koji je ostao i nakon
čitanja ohrabrujuće Učiteljeve poruke, bez koje vjerojatno ne bih ni sjela u auto ni otišla,
a pogotovo izdržala sve što je uslijedilo. čudnovatost cijelog putovanja bila je u bistrini koja
ga je pratila, ali ne običnoj bistrini već onoj jasnoj, kristalnoj, svjesnoj, sjajnoj bistrini koja ima
i jednu posebnu toplinu kojom ispunja srce i dušu i od koje pogled na cijeli svijet nešto je što
nikad prije nije doživljeno. možda je to zbog veličanstvene prirode koja nas je okruživala
cijelim putem, gotovo svih 7 sati tamo i natrag, možda je to zbog društva koje se tom jedinstvenom
prilikom srelo i našlo i upoznalo u razgovorima koji se vjerojatno nikada ne bi ni vodili da nije bilo tih 14
više-manje sati u malom automobilu, sa samo nekoliko kaseta od kojih smo puštali samo jednu
i to samo u vremenu kad bi nam usta bila toliko suha od razgovora da smo mogli samo biti i šutjeti
zajedno ili u trenucima kad je uzbuđenje bilo toliko da nam je trebao neki medij da ga kanaliziramo inače
bismo puknuli od veličine čiji smo bili svjedoci. spona nastala među nama tada vjerojatno se nikada neće
prekinuti. i koliko smo god karakterno različite, uvijek će postojati to vezivo u obliku iskustva koje nas je
spojilo na jedan toliko svet, čist i jednostavan način da ga ništa ne može oskvrnuti. ili nije stvar ni u čemu ili
je stvar u svemu tome, jer ništa od toga nije uvjetovalo stanje u kojemu sam trajala cijelo to vrijeme.
stanje svečanog saznanja da je ono prema čemu idemo značajno, toliko veće od nas i od naših malih ega
i svjetovnih života od kojih odlazimo i kojima ćemo se vratiti, (ne znajući
još tada) nikad više isti kakvi smo bili na odlasku.