ne znam više tko sam, ni što sam, ako sam što a ne tko, a možda i jesam.
ni što radim ovdje, ne znam više. radim li išta ili ne radim samo sam lijena i
besposleno tumaram idem gdje mislim da trebam a nekad ni ne mislim, samo
idem i briga me. nekad to i izgovorim: "boli me briga" izgovorim mnogo puta,
koliko trebam i na trenutak lakše je ali opet se vraća sve iznova, vraćam se ja i
vraća se svijet i sve ono što treba učiniti a čini se da zapravo i nema nekog smisla.
u umu zapravo i shvaćam da vjerojatno i ima nekog smisla, ali taj me smisao i ne
motivira jer manjak snage i volje čini me lijenom i nepokretnom i čini me tromom masom
koja samo želi spavati sve dok se i san ne rastvori i pretvori se u snolike halucinacije ogromnih
pauka koji me hvataju sa zidova spuštajući se na svojim glomaznim nitima i onda skačem iz kreveta kao
u jednom jedinom pokretu i stojim i gledam ih, pauke kojih nema, koji nestali su zajedno s mojim prigušenim
zatomljenim vriskom koji je ostao u praznom prostoru lubanje gdje svi snovi su i noćne more i strahovi i nestajanja.
možda zaista nestajem, iz dana u dan. da zaista nestajem znam onda kad osjetim da zatvorena sam za svo svjetlo koje
me inače obasjava i iznutra sve se raspada, degradira, jer prespora sam da bih ovaj život iskoristila za svoje oslobođenje i za
stvarnu pomoć drugima. od osobe koja sam bila pretvarala sam se u osobu kakva sam željela biti a na kraju je nastalo nešto toliko neodređeno da me strah uopće i pokušati konkretizirati jer bojim se još jednog neuspjeha. istina je da je svijet težak za suočavanje,
teška su očekivanja, jer previše je kolebanja. možda sam ja zapravo mentalni bolesnik i samo je pitanje vremena kad će to shvatiti i svi ostali i smjestiti me gdje mi je mjesto. možda je mjesto prema kojemu idem ovako kako sada živim mjesto neko s kojega neću imati izbora nego sprdati se s cijelim svijetom jer napokon vidim i shvaćam njegove apsurdne ili boljerečeno njegovu cjelovitu i sveobuhvatnu iluziju važnosti koje nema. sve je samo privid, a mi smo uvučeni u njega. i gotovo sve što činimo proizlazi iz onoga što mislimo da jesmo, a to nije to, jer nismo to. voljela bih da mogu govoriti o leptirićima i osmijehu i o čaroliji svega što postoji, no sada sam drugdje. sada vidim samo ono što nisam, a ono što želim biti tako je daleko. i tek sada to vidim. ne znam koje je moje mjesto u svijetu, ne znam što trebam biti i činiti. sve te svjetovne stvari nikada nisu sjele na svoje mjesto, uvijek sam bila negdje između a i sada sam tamo. razlika je u tome što sam prije to mogla biti bezbrižno, a sada je vremena sve manje, jer bezbrižnost nije opcija kad se život događa, a ne događa se ništa osim unutarnjih svjetova od kojih nema neke konkretne koristi osim neobjašnjive radosti u mnogim trenucima i ludosti koja tjera na smijeh jer sve je toliko divno. ali samo unutra. vani je sve veliko i strašno i nema mjesta za mene... i plače mi se. jer iznenada vidim gdje sam zapravo. i vidim gdje nisam. što sam i tko sam? u sebi to znam, ali svijet to ne zna. a u svijetu živim i u svijetu se odvija ta borba, uspjeti ili ne, živjeti dobro ili ne. a dovoljno bi mi bilo da imam odjeću, hranu, šumu, planinu, vodu i zrak, možda pokoja knjiga. ali ne ide to tako... ne u ovom svijetu, ne u ovom životu.