kad se gotovo ništa ništa ništa ne događa u tvojoj okolini, previše se toga previše previše previše previše događa u tebi.
kao kad 10 dana provedeš u šutnji i svašta izađe na površinu jer usmjeren si na sebe više i osjetila se povlače, a tvoja
pažnja ide sve dublje i dublje i izranja svašta mnogo tame i svjetla, mnogo boli i svega. što je od svega onda zaista stvarno, a
što je izmislio pakleni manipulatorski ljepljivi um, sluga paklenih ralja, našeg ega, teško je reći, teško razlučiti, osim ako
provedeš još 10 takvih dana, no ubrzo se dogodi da sve to nestane i ostane samo čisto ovdje i sada

dvoumim se bih li ili ne bih pisala o iskustvu vipassane ovdje.

ako pišem, postoji mogućnost da će netko tko razmišlja o odlasku tamo i dvoumi se, upisati u gugl tražilicu i da će mu izbaciti ovo.
ako ću pisati iskreno, a ako bih pisala samo ta opcija je moguća, moglo bi tu osobu dotući i obeshrabriti, jer um je dakle pakleni manipulatorski ljepljivi sluga našeg paklenog ega, a njemu ni u kojem slučaju nije od interesa da ga se razotkrije, a vipassana to jest.
razotkrivanje ega, ogoljenje pred samim sobom. najprije bolno suočavanje, ali nakon toga božanstveno sjedinjenje u savršenoj ljepoti sadašnjeg trenutka. jer jedino sada stvarno jest. biti nesvjestan toga je biti nestvaran. živjeti u ljusci.

moram razmisliti.