dogodi se nekad da se poželim vratiti u prošlost i iz nekog bogatijeg vremena izvući neke trenutke, neka sjećanja, mirise, neke misli i riječi, slike i osobe, izvući ih poput tankih, osjetljivih niti i rastočiti u sadašnjosti. ti trenuci, istina je, dijelovi su mene, ali ne bi trebali biti važni kao činjenice prošlosti već samo kao supstrat onoga što čini moju sadašnjost. nismo ni svjesni svih imena koja nosimo. voljela bih da mogu živjeti u skladu sa svojim, da ga utjelovim i da kao otjelovljenje budem ono sada. sadašnji trenutak kao izvor radosti i mira, kao izvor stvarnosti, jer samo sada zaista stvarno jest. shvaćam da više poetike osjećam kada moje je srce obuzeto slutnjama i kada prolazim kroz krize, tada kao da se u meni otvara jedan tajni prostor obavijen mistikom, čudnim bojama, osjećajima neke graciozne melankonije i onda se u tom prostoru rastvaram i napokon priznajem sebi život i stvarnost i sve se u ntom prostoru rastvara zajedno sa mnom, prošlost-sadašnjost-budućnost, i sve opet u nekom nastojanju potpunog obuhvaćanja i razumijevanja onoga što se dogodilo, što se događa i što tek slijedi. i sada, u tom prostoru, u toj usisanoj rupi, osjećam se kao u dvorani punoj osušenog cvijeća, koje se svuda oko mene previja i razlama, kao ispljuvci mojeg ega odbačeni kao ukras koji sa sobom nužno povlači i ustajalu energiju. jer ego je taj koji gomila, gomila događaje, osobe, emocije, pažnju, mirise, ego je taj koji najčešće zalazi u taj spremnik prošlih života. što uopće radim ovdje? znam da neka svrha postoji, ali ne mogu ju konkretizirati, ne mogu izvući nijednu jasnu misao koja bi opisala svrhu mojih posjeta. tužno mi je kad se sjetim nekih ljudi. u tim sam ljudima nekad vidjela nešto, zlatnu nit koja mi se svidjela, ali je bila još prilično daleko, iako se činila dovoljno blizu da posegnem za njom. mislila sam, vrijeme će pokazati, vrijeme će mi pomoći. no vrijeme je učinilo nešto što mi se ne sviđa, iako je i to zapravo pomoć. u tim ljudima više ne mogu vidjeti tu zlatnu nit. ili je nikada nije bilo, ili se udaljila toliko da je više ne mogu ni nazrijeti, ili je ja jednostavno više ne mogu vidjeti. svejedno, osjećam prazninu i trebaju mi zlatne niti. i ne znam više gdje sam. gdje su svi? gdje je sve ono što sam nekad prepoznavala? zašto čarolija ikada nestane? zašto se toliko puta moram rastajati? zašto moram odustajati od ljudi?
zašto se događaju ta prirodna ispadanja? da se stvori novi prostor za rast? gdje je taj rast? ne vidim ga...ipak, idem dalje...