U jedan sivi dan sve postaje sivo. Okus u ustima se gubi u pogledu na nebo, koje sivilom obamire. Osim ako zagrizemo crvene i purpurne udisaje kojima se borimo protiv tromih zgrada i hladnoće bez snijega. Svečani koraci, zgužvani papir s popisom polazaka, odlazaka, prilazaka, dolazaka, sve ustaje u isti trenutak, ispaljuju se bombice i prkose mom licu koje odražava tmurno raspoloženje neba. Sve je to zapravo nametanje otpoora koji je nužan da bi se uspostavila ravnoteža. Između davanja i primanja, smijanja i plakanja, puzanja i trčanja, dizanja i padanja jer zapravo nikad ne stojimo na jednom mjestu. Kad stanemo umiremo. Nema između.

I zato se mi smijemo. Kad situacija nalikuje na neki prozni komični trenutak koji zamišljamo u glavi i smijemo se glasno a nismo sami ili smo sami, svejedno.
Oživljavamo u sjedinjenju s masom, u kojoj se osjećamo kao pravi pojedinac. Pravi pojedinac u pravoj masi. U krivoj masi događa se neproduktivno stapanje propadanje stajanje smrt. Sve je to samo jedna promjena u koju upadamo koči nas.

I prozori bez zavjesa jesu li goli ili dišu.
Zašto uporno tražim i to ne dolazi.

Osjećamo prazninu jer nadomjestak koji tražimo ne dolazi i praznina pruža otpor jer izbirljivo odbija placebo tableticu ona je samo laž od koje se povraća i istina donosi oslobođenje zašto se onda tragači za njom često osjećaju tako lažno.

Netaknute puževe kućice su ljubav.

Odbijam ono između i pristajem jedino na potpunost u kojoj se izgara. Ako i nestanem nakon toga nije bitno. Jer više neće biti važno.

Susret s istinom ono je za što živimo i umiremo.