Ti si takav kakav si, cijeli. Ja vidim samo dio.
Od svog bogatstva što leži unutar stijenki tvoga tijela, fizičkog i duhovnog, ja vidim samo odbljeske. U početku vidim samo ono što želim vidjeti.
Vrijeme prolazi, slika je sve ljepša, sjaj ne blijedi, sretna sam, kraj mene si, moj si prijatelj. Prisutan u mom životu, međusobno se obogaćujemo, tvoj sjaj prelazi na mene, zajedno sjajimo, sretni.
La la, tralala, sretni.

Nakon još vremena, prilično kasnije, shvaćam da to nije sve, mora postojati više. Dio što leži neotkriven, dio koji ne želim vidjeti, činjenice što narušile bi savršenstvo u koje te odijevam. Ta druga strana postoji, i svjesna toga postajem nemirna. To saznanje potiče moje misli da se sastavljaju u kombinacije što uzrokuju još veći nemir, sve dok si ne priznam da zapravo želim otkriti pozadinu, želim upoznati sve. Baš sve. Što imam od obične slike, što imam od varljivih predodžbi, što imam od savršenog tebe? Imam samo nešto što ne postoji u realnom obliku, samo proizvod mojih sebičnih težnji.
Takvog te lako prihvatiti, takvog te lako voljeti. Ako upoznam ono manje lijepoo, bit će mi teško.
Ipak, to je jedino na što pristajem. Žalim te vidjeti u cjelini, u cjelini te želim poznavati, cijelog te pihvatiti, cijelog te, u potpunosti, voljeti.
To želim, baš to, sve, sve, sve gadosti, sve ono s čime se suočavaš u svojoj svijesti i podsvjesti, sve ono što nastojiš sakriti, sve to uz mene možeš i smiješ biti, bez straha.
Da.
To sam ja, to si ti, to su oni i svi mi. Cjelina. Zaokruženost. Bogatstvo koje ne podliježe entropiji, temporalna bića i vrijeme nas nagriza, ali dijelovi nas koje ostavljamo u drugim ljudima, iskrenosti i ljubav koju raspršujemo u svemir, to je ono što ostaje i nastavlja živjeti godinama, stoljećima iza nas.

Sve to.
Da.