Tražila sam ispunjenje ovih dana, jer akademske obaveze ispraznile su moju dušu, uznemirena je odgodom koja je pala kao konačna odluka nakon dugog previranja... Dobih ispunjenje. Čitala sam neke stare pjesnike i plakala nad njihovim stihovima. Tako stvarno i tako bolno. Tako usamljeno... Opet me boli, ali pritom sam sretna, jer ispunjenje donosi rast i osjećam kako se mijenjam. Nestvarne misli koje su me neko vrijeme pratile, otišle su, zajedno s nadom da stekla sam novog prijatelja, onog koji poznaje formule za sigurnost i snagu.
Voljela bih da mogu biti snažna... i da mogu pružati sigurnost. Voljela bih da mogu reći nekome da sve će biti u redu, i da mi stvarno povjeruje. Možda i ne bi sve bilo u redu, ali ako on pomisli da hoće, možda se sudbina preokrene u nekom drugom smijeru, stvarnost postane drugačija, i sve krene tim tijekom da sve što nije trebalo biti u redu bude u redu. Ipak.
I opet stvaram. Potrebno je razlučiti ono manje bitnood stvarno bitnoga.
Potaknuta ljudima koji su zadnjih tjedana bili uz mene, sretna sam, mirna, jer osjećam da ljubav koja je nesebično cirkulirala među grupom ljudi (u koju sam igrom slučaja uključena i ja) pobudila u meni neke nove nade, i stvarnu mene, onu mene koja se iskreno smije, onu mene koja je opuštena i dobro se zabavlja, onu mene koja se ne boji biti voljena i pružati ljubav, iskazivati naklonost, pružiti ruku i prihvatiti gestu koja poziva na zajedništvo.
Ne želim više biti sama. Ne želim se povlačiti u osamu cijeli svoj život. Želim prihvaćati sve što mi On daje, otvorenih ruku dočekati i prigrliti svaki udah koji prati moje postojanje, svaki trenutak koji slijedi.
Želim nekoga... želim ljubav, želim voljeti, cijelim svojim bićem...