obuhvativsi mislima dio prostorije
usmjeravam paznju na djelic sekunde
u kojem opet izabirem zanimaciju
tezim, i po tko zna koji put vec, ona je
uzvracena, barem povrsno.
na prstima, prilazim mu sasvim blizu i pusem
u njegov vrat.
isprva, kao da ne osjeca,
ali postupno, slatko poput njamnjam crvene slatke lizalice,
on se okrece
privucen zarom plamtecih ociju sto
zovu ga.
stidljivo.
nemiri, strah, sirok osmijeh i jedna stolica, na koju naslanja nogu.
blokada i odlazak bez povratka. danas.
sutra, tko zna, u sarenoj masi,
dal prepoznat cemo se. opet.