cekam dan kada cu moci nekome darovati
svu ljepotu sto je gradim
unutar sebe, izvan svih granica
nesto netrivijalno
sarene latice
meke obraze
zelenu livadu
poljubac u rame...
jucer, okrznuvsi te laktom
pozeljela sam da to budes
bas Ti...


Sve se brzo okrece u meni ovih dana. Nicega ne manjka, ni ljepote, ni sukoba, prizora velicanstvenog krajolika, privlacnih poziva, starih, arhaicnih dusa... Probudila se nova ljubav u meni, zavicajna, neocekivano. Nakon voznje dijelovima zavicaja koje jos nikada nisam ni vidjela, shvatila sam kako uzurbanost i preokupacija drugacijim teznjama, moze zamijeniti i potisnuti sve one druge ljepote koje postoje u blizini, cijelo vrijeme, cak prije i mog postojanja. Nije bilo zaljenja, vec samo neizmjerne radosti u trenutku, zapravo, jedan za drugim bio je cudesan, kao caroban. Pogledom sam mogla obuhvatiti cijeli svijet, tako mi se cinilo tada, a i jos uvijek vjerujem u to. Poput carobnih niti iz rukava, priroda je vadila nova cudesa, i svaki pokret bio je novootkriveni detalj. Pozeljela sam se zavuci u brdo latica ispod stabla i upiti mirise, dotaci sve sto me okruzivalo, preskociti ona brda i vidjeti sto skrivaju. Sto se moralo dogoditi da dozivimo nesto ovakvo... To je pravi paradoks.
A dan prije toga bio je previranje duse. Zareci trenuci u nastojanju potiskivanja onoga sto je izazvano pogresnim teznjama. I iscekivanje. Dugo zaboravljeni drhtaj - puhao je vjetar. Ljudi u prolazu i sva ljepota, srucilo se na mene i bila sam zatrpana, preplavljena zivotom, ziva i prisutna, potpuno, zemaljski i transcedentalno. Sretna i savrseno cijela.
Na putu, duboko u noc, misli su mi okupirale neke stvari kojima se dugo nisam zamarala. A bile su tu i slike, koje su zapravo i prizvale sve te osjecaje. Neka zalost, plitko tugaljiva, ali opet duboko mirna, pomirena sa stvarnoscu. Znam da sve uvijek dode prekasno. Tako to kod neme biva, cesto. Kao da sam vidjela pred sobom taj trenutak koji mi polako izmice iz dohvata, ali ja ne vidim i ne trudim se sustici ga. Jer ipak, "sudbina je kleta" i oduzela mi je tracak. Cega? Nesto sto zarko zelis, ne treba pustati pravom trenutku. On nikad ne dode. Sasvim sigurno... A ponekad je to jedino sto mozes uciniti, pustiti vrijeme neka ide.. Ako treba, dogodit ce se. Drugi put drugacije razmisljati... Cemu ova bol? Nije dovoljno plitka da bi bila prolazna. Sjecat cu je se jos dugo, ali necu zaliti. Cekaju ljepote koje zelim vidjeti, uociti, bas poput krajolika koji me podsjetio na to da ono sto najvise zelimo i trebamo je ono sto nam je sasvim blizu, nasem srcu, nasem oku, dodiru... Ono sto vec imamo mozda nije prava stvar, ali mozda takvom postane.

blja, koje filozofije.