jos 2 sata. odmora, takozvanog. 2 sata prije no sto ubijajuca rutina opet pocne. covjek bi rekao da previse posal ubija, ali u ovom slucaju upravo to je spas. besposlena jutra na suncem uzarenom zraku, zagusljivim postojanjem prozetim, udisem dim kojeg ne mogu izbjeci. i polako se topim. u ovom svijetu gdje nema milosti. svatko je tu i stoji sam iza sebe, ispred drugih.
upoznala sam pravu, istinsku vjeru u jednim ocima, ali je sama nisam dio. nastojim biti, no premalo vremena ucinilo me pomalo stisnutom izmedu nastojanja i neuspjeha.
tanka je granica.
sanjam cudne snove uzitka i oslobodenja. ujutro se smijem, iza ponoci placem.
hocu kuci.
trebam zagrljaj. poznato lice, osmijeh. trebam ljubav onih koji me trebaju i kojima sam nesto.
trebam odmor....

sutra odlazim i vjerojatno me dugo nece biti.
nisam mislila da ce biti ovako tesko. sve se nekako srusilo na mene... sve ide krivo.
a ovaj odlazak dosao je bas kao neki bijeg od svega sto me okruzuje.
ali od onoga sto je u meni ne mogu pobjeci. trazim nacine, put ka svjetlosti, ali me uvijek baci natrag.
sve je krivo...
sve je strano.
novo.
gorko.
previse slano.
previse samotno.
je li ovo moje vrijeme? vrijeme da shvatim sto zivot zaista jest...
ili jesam ili nisam. nema izmedu. sve sto je izvan konkretnog previse je neizvjesno i bolno.
moze li se nauciti jednostavnosti?
ili joj se samo mozes prepustiti...

zbogom, i sretno vam bilo...

frulica