jos 2 sata. odmora, takozvanog. 2 sata prije no sto ubijajuca rutina opet pocne. covjek bi rekao da previse posal ubija, ali u ovom slucaju upravo to je spas. besposlena jutra na suncem uzarenom zraku, zagusljivim postojanjem prozetim, udisem dim kojeg ne mogu izbjeci. i polako se topim. u ovom svijetu gdje nema milosti. svatko je tu i stoji sam iza sebe, ispred drugih.
upoznala sam pravu, istinsku vjeru u jednim ocima, ali je sama nisam dio. nastojim biti, no premalo vremena ucinilo me pomalo stisnutom izmedu nastojanja i neuspjeha.
tanka je granica.
sanjam cudne snove uzitka i oslobodenja. ujutro se smijem, iza ponoci placem.
hocu kuci.
trebam zagrljaj. poznato lice, osmijeh. trebam ljubav onih koji me trebaju i kojima sam nesto.
trebam odmor....
Post je objavljen 29.07.2006. u 11:14 sati.