Sasvim mali pomak koji je dosao kao znacajna uloga u jednom znacajnom trenutku.
Trenutak promjene koji je obiljezio jednu dusu. Mine.
Kao i svakog jutra, radila sam blok vjezbi za razbudivanje. I dok sam bila na podu i vjezbala trbusnjake, culo se kucanje na drvenim vratima i par sekundi kasnije usao je moj dragi tata i javio mi vijest. Vama ne bi bila ni od kakvog znacaja, pa je necu ni spominjati, to je nesto vise ovako, u obitelji.
Izrekao je te divne rijeci koje su, svaka za sebe, odzvanjale u mojim mislima. A zatim je otisao.
Ispruzila sam se po podu i suze su potekle niz rub mojih ociju. Klizile su prema usima i skakljale me. Bile su vruce. A u mom srcu sve se stalo nesto okretati, u trbuhu je takoder kruzilo nesto ugodno i toplo i divno… Smijala sam se. dugo sam se, glasno smijala. Bas kao Beatrix Kiddo na podu kupaonice u nekom jeftinom motelu, nedugo nakon sto je ubila voljenog covjeka i pobjegla sa svojom ljubljenom kceri. Sreca. Oslobodenje. Radost. Osjecaj blaženstva. Šššššššššššššššš….
Nakon dugo vremena, ja mogu reci da sam sretna. Iskreno sretna.
Sve je divno. Sve je tako toplo. Cak je jutros, umjesto hladnoce koja me gurala natrag u krevet ovih dana, sunce obasjalo moje kapke. Zatim poruka od dragog prijatelja koji se osjetio usamljenim u velikom gradu. Obratio se meni. U rano jutro.
U tom lezecem trenutku, sve to dojurilo je u moje srce poput bilijun fotona i obasjalo ga.
Cak i da nisam zeljela, zaplakala bih. iako zapravo nisam plakala. Samo sam lezala, a one su tekle niz moje lice, vrat… To su bile suze oslobodenja. Sve ruzno su isprale. Odnijele u tepih, u moju pamučnu, tmno-plavu majicu, a zatim isparile. Oslobodile su me mraka koji je jedno vrijeme bdio nad mojom dusom. Tako reci.
I opet znam, da vjera je to. Jer opet vjerujem onako, svim srcem. Bez suvisnih pitanja, bez beskrajnih razmisljanja koja vode u nistavilo…
Bezuvjetno vjerujem.
I nisam odlucila, vec me jednostavno ponijelo.
Mozda je preko snova prodrlo u moje nesvjesno.
A mozda je to Ljubav. Mozda je to On.
Mozda je to svaki onaj zraceci zagrljaj, svaki pogled pun ljubavi, dodir pun zelje i njeznosti…
Mozda je to zaista On.
Jer, otkad je usao u moj zivot, svako malo osjetim onu radost. Onu koja nikad prije nije bila tu ovoliko cesto.
On mi daje snage da budem Ja, zelju da budem sve sto jesam, i snage da ne ustuknem od svojih strahova. Ja sve to vidim, i osjecam.
I moji prijatelji. Oni koji su zaista tu. Iskristalizirani kao oni pravi. Volim ih. Cine me sretnom, opustenom i sigurnom, jer znam da su tu jer me vole i jer im je stalo. I da nema uvjeta. Samo ona nepisana pravila koja su oduvijek tu i sve cine vise carobnim, jer isto se tako nepisano i nematerijalno postuju.
I mozda je smijesna moja emotivnost, koja s vremena na vrijeme poprimi verbalni oblik, ali… neke stvari zelim reci. Zelim da znas, da znate, da znaju, koliko mi je stalo.
Moraju znati.
Jer ja, usred svoje pasivnosti koja me paralizira ponekad, ne znam to pokazati.
A onda me boli.