Bluz, bluz bluz. Kad slusam, odmah mi se cita nesto. I sve potencijalne akcije odmah bivaju pobudene tim nekim intelektualistickim podrazajima. Istrazuje mi se, zelim znati
vidjeti,
osjetiti,
posjetiti…
Po drugi put sam procitala svijetlecu knjigu. Polarno svjetlo. Osjetila ono sto sam osjetila i prvi put kad sam ju primila u ruke.
Hrabrost.
Odvaznost
Zelju.
Srecu.
Bar mogu citati o tome, ako nista drugo.
Trenutno.
Osjetila sam patnju, borbu zilave djevojcice Lyre, njenu strastvenost na putu ka cilju.
Strasan je covjek koji ima cilj.
Pozeljela sam biti zilava. Ovako zatocena u komformnosti mekog doma, s toplom vodom i hranom nadohvat ruke, mogucnost da iskusim nesto tako veliko poput pustolovine, ravna je nuli.
Nista. Nema.
Samo se meksam, i meksam, sve dok se jednog dana ne raspadnem, rastopim na kisi.
A znam da cu uciniti nesto veliko za svoju dusu. Cim vidim prvu priliku, dohvatit cu je. A onda ne pustam.
I ne bojim se da ce me krhkost mog sadasnjeg smrtnog karaktera onemoguciti u ustrajanju dalje.
Kad pogledam uokolo, mozda sam i svjesna da izazovi i kusnje postoje, na svakom koraku cak. No, jos sam uvijek nedovoljno hrabra za iskorak toliko dalek
Dovoljno dalek da izazove uzdahe, poglede, bilo sto sto bi svratilo pozornost krvolocne svjetine na mene. Uh, oh, ah, hhhhhhhh…..
Ne snalazim se. Ja sam uljez. Ali to mi se svida. Jednostavno.
Ne moras mi biti prijatelj.

Primjecujem da neki ljudi zaziru od novih spoznaja. Razlicitost koja razdvaja. Ili je to ona koja spaja? Razlicite seste svjetove, razlicite sfere onoga sto nazivamo neopipljivim. Dogmatskim.
Mozemo li testirati svoju vjeru da dokazemo njenu postojanost?
Koliko je velika ona ljubav koja trazi pravdanja, koliko je istinska i prava ona ljubav koja zazire od nadolazecih spoznaja koje stoje kao mogucnost uzburkavanja savrsenog svijeta ukalupljenih ideja? Pomisao na tu ideju uzrokuje neku nelagodnu napetost u mojoj dusi, u mom srcu…
Moje srce potisnuto je blago uzarenim remenjem.
Zbunjenost kakve dugo nisam osjetila, upiti koji za sobom povlace jos neka, dublja pitanja.

U razgovoru s M, na neka sam pitanja i pronasla odgovore. Mozda mi se bas i ne svidaju previse… ali to je ono kako se cini da jest. Razgovor s osobom koja je jedan posve drugi svijet, a koja me toliko savrseno razumije da bih, slusajuci, mogla zaplakati od blazene srece. Rijetki su to razgovori. Iscjeljujuci.

Mozda ja grijesim, djeleci svoje nesigurnosti tako iskreno i lako, sa ljudima koji mi znace. Mnogo.
Mozda to njih cini nesigurnima.
Njega?
Kriva sam.
Dadada.

I opet bluz, bluz, bluz. Country. Sto sad, sto? Ne znam.
Misli se kotrljaju, glasno zapinju za memorirane stupove srama.
Hramovi u koje zakopat cu svaku uzdrhtalu ceznju
Svaki lebdeci trag onoga sto osjecam prijetecim.

Koliko god to zeljela, ne mogu naklapati o stvarima. A sve sto zelim jest izgubiti se u njima, stopiti se s okolinom, biti neprimijecena.
Iako sam to i ovako vec dovoljno.
Nezamjetna.
A opet, kad dode vrijeme, pravo vrijeme koje osjetim tek kada dode skroz blizu, toliko blizu… osjetim ga na kozi.
Zadrhtim i skace mi se. nanana salala. I pjevam.

I opet pozelim samo otici i hodati do kraja svijeta. Sama. Samo hodati i hodati i hodati, hodati, hodati
hodati
hodati
hodati……
hodati do onih visokih stijena, znas
do sustavog izvora uzburkane vode, vrele ili hladne, svejedno. Plivat cu.
I opet cu vidjeti lica.
Oci. Svih vrsta, boja,oblika. Vlazne, suhe, utonule, zive i vatrene.
Samo oci.
I osjetiti dodir kojeg nema.

I doci ce… opet. Samo ako dozovem. Tiho. Onako skroz. Najtise. Dozvat cu.
I besumnim, onako filmski, rajskim korakom doci ce.
Stici ce.
Izdaleka.
Odozgora, s neba.
Odozdola, iz majke zemlje.
Suncem obasjan.
A njegov dodir….
Iscjelit ce.
Pa da. Ja uopce ne brinem.

Ne zelim pisati o stvarima koje zrace nekim negativnostima. To je samo kratkotrajna emulzija onoga sto prolazi kroz moj zivot izazivajuci stanja koja ne bih mogla nazvati depresijama, ali ne znam kako drugacije da ih nazovem. Sve ima svoju svrhu, pa i to. Ali ipak, lakse odu ako ih ne prizemljim slovima. Ili je mozda obrnuto? u svakom slucaju, nije ni vazno.
Osjecam krajnosti koje me okruzuju. Krajnost jednog vruceg proljetnog dana, setnja, koja bi bez suvisnog tereta na ledima izgledala poput sasvim obicog ljetnog dana, praznici…. Ipak, setnja koja toliko odudara od uobicajenih. Razgovor o znacajnim stvarima. Kad bih barem mogla ne mariti, ali marim i suvise.
Ne volim kada me uhvate nespremnu. Ipak, dogada se.
Neke stvari koje me ocekuju, voljela bih samo preletjeti.

Kad bih barem imala razvijen mehanizam za kontrolu emocija i za eliminiranje suvisnih. Zivot bi bio toliko laksi. Moj izraz lica bio bi drugaciji. Ne kontroliran mojim centrom za emocije, vec onim razumskim. A duh bi bio slobodniji. Sigurna sam, sve bi izgledalo mnogo drugacije.
Spontanost je lijek.
Sto vise razmisljam o stvarima koje mi padnu na pamet, moj usud sve vise blijedi. I nepovratan je. Zapravo, recimo da je gotovo nepovratan.
Nista nije nemoguce. Nista nije nemoguce. Dadada.
Veliki grad u moj duh unosi neki nemir. Od tolikog prostora ne znam kuda bi sa sobom. Kao da me vjetar nosi, klizim niz plocnik, susrecem ih, ljude. Svaki ima svoju pricu. Ipak, ne zanima me.
Zanimaju me mogucnosti.
U razgovoru s njim, sve mogucnosti su otvorene. Opet otkrivam neke nove dimenzije. Finoca nekog ultraleprsavog odnosa. Kazem, on je hedonist. I prijelazno je.

A s druge strane, opasnosti su bliske radostima. Svaki dan mogla bih uciniti nesto novo. Neke druge stvari od onih koje poznajem, mozda su izraz blazenstva. Potencijalan. Izlaz iz stalnosti.
Kao i danasnji dan. Potencijalno dobar i potencijalno los. Ja biram. Misli, pokrete, rijeci, geste… Ja sam autor. Zasto kriviti okolnosti? Ja ih oblikujem. Ako ne to, odgovorna sam oblikovati sebe prema okolnostima. U svakom slucaju, nitko nece nadzirati moja psihicka stanja.

Ljuti me ne briga… ljuti me toliko da sam bijesna. I jos me toga ljuti. Tako je poceo dan, a nije trebao. Iako, zasto bi svaki dan zapoceo s osmijehom i suncem? Jutros kad sam ustala, ulica je bila mokra. Kisa je vec pala. Braco se od jutra vozi. Sretan je. I ja sam sretna kad ga vidim. Znam taj osjecaj kada naucis nesto novo – stalno bi to radio. Stalno… Taj osjecaj ushita.
Pozeljela sam jucer neke stvari podijeliti sa dragom mi osobom, no, osjetila sam ipak nesto sto me odvuklo od toga. Zaspala sam tuzna. Ne znam tocan odgovor na pitanje, zasto? Zato.
A sada… pisem tek da pisem.
Ljute me jos i postupci nekih osoba prema meni. Nemoralne ponude ljudi koje inace pozdravljam kad ih sretnem na ulici. Sada ih vise ne zelim niti sresti. Ne znaci nista, ali opet… nije toga trebalo.
Da me netko pita sto bih danas radila, odgovor bi bez razmisljanja bio suma. Otisla bih u sumu. Sama. Iako zapravo ne bih bila sama. Kad ode u sumu, covjek se jednostavno ne moze osjecati sam. Od mnogo novog kisika bi se mozda zavrtilo, bio bi to naturalan fiks.
Ili bih sjela na bicikl i vozila u nedogled. Sve dok mi se misici ne bi poceli grciti. A onda bih stala, sjela na pod, ledima se oslonila o drvo, i meditirala. Ponekad pozelim da mogu biti Buda. Je li vrijeme spas od svega? Sto dok vrijeme niti ne osjecas? Ono prolazi… a ti ne.

Johnny Cash: Hurt

Osjecaji. Titrajuca slatkoca preplavljuje mi tijelo. U danasnjoj igri maratona velikim gradom, misao koja me izdizala iznad guzve, glavobolje, nasrtajucih automobila, iznad sveg tog velegradskog rumenila, bila je ista misao koja se javi svakog jutra, kada hodam u skolu, kupujem lisnato od visnje, vidim micu kako trci preko ceste, kada pogledam na sat, kada brojim korake, bacim pogled na nebo, osjetim miris svjezeg zelenila, vidim malog djecaka kako vozi tacke… misao koja me uvijek uzdigne iznad materijalne stvarnosti – moje vlastite i one koja me okruzuje. Uzdigne me na visu razinu, bas kao sto otac podize sina na ramena kako bi vidio sarenu paradu. Nesto zivne u meni, ponekad i poskocim, nesvjesno, ali ipak znam da to cinim. Kada hodam kraj Njega, zelim skakutati stalno… Obicno se kaze da, kad si zaljubljen, nebo je plavije. Ja sam to shvatila kao metaforu, ali dozivjela sam to kao stvarnost. Nebo zaista jest plavije, sunce grije kozu koja zrake upija kao sto upija ljubav od bica sto voli. Bice koje je nesavrseno, ali savrseno voli…

neke motivirajuce misli pomogle su mi da shvatim vaznost trenutaka koji obasipaju moje postojanje bas u ovo vrijeme koje sada zivim. iako su svi trenuci vazni, ovi su posebno. posredni utjecaji vrsili su na mene pritisak, a ja sam ga nesvjesno prihvacala.

vec mi je dosadilo pisati, pricati... zelim samo biti. ali ne mogu prestati. mislim da sam postala ovisna.

ispunjena sam, a zapravo nisam. nesto cekam, a zapravo sam samo lijena potraziti to. sigurna sam da se zavaravam. sretna sam, a ne znam kako da to pokazem. ljudi misle da mi je svejedno. mozda je njima svejedno. svejedno.
danas sam se, usred necije price, okrenula. to nisam ja.
ovaj post nije za citanje.

Nothing's gonna change my world,
Nothing's gonna change my world.
Nothing's gonna change my world,
Nothing's gonna change my world.

On nije tu, a toliko ga trebam...

I'mages of broken light which dance before me like a million eyes,
They call me on and on Across the Universe.
Thoughts meander like a restless wind inside a letter box,
They tumble blindly as they make their way Across the Universe

neki sam dan dobila mail. od prijatelja. to je valjda najljepsi mail koji sam dobila ove godine. a zasigurno je medu najljepsima u mom zivotu uopce. on ovo cita. nadam se da mu sunce jos uvijek sja... da ga jutrom budi, prati ga dok zivi kroz dan, i da ga svjetlost ispraca kad padne mrak, u snovima rastjeruje nocne more... jednom cemo posaditi Tulipane, i Ti i ja!

Sounds of laughter, shades of earth are ringing
Through my open ears inciting and inviting me.
Limitless, undying love, which shines around me like a million suns,
And calls me on and on Across the Universe