Bluz, bluz bluz. Kad slusam, odmah mi se cita nesto. I sve potencijalne akcije odmah bivaju pobudene tim nekim intelektualistickim podrazajima. Istrazuje mi se, zelim znati
vidjeti,
osjetiti,
posjetiti…
Po drugi put sam procitala svijetlecu knjigu. Polarno svjetlo. Osjetila ono sto sam osjetila i prvi put kad sam ju primila u ruke.
Hrabrost.
Odvaznost
Zelju.
Srecu.
Bar mogu citati o tome, ako nista drugo.
Trenutno.
Osjetila sam patnju, borbu zilave djevojcice Lyre, njenu strastvenost na putu ka cilju.
Strasan je covjek koji ima cilj.
Pozeljela sam biti zilava. Ovako zatocena u komformnosti mekog doma, s toplom vodom i hranom nadohvat ruke, mogucnost da iskusim nesto tako veliko poput pustolovine, ravna je nuli.
Nista. Nema.
Samo se meksam, i meksam, sve dok se jednog dana ne raspadnem, rastopim na kisi.
A znam da cu uciniti nesto veliko za svoju dusu. Cim vidim prvu priliku, dohvatit cu je. A onda ne pustam.
I ne bojim se da ce me krhkost mog sadasnjeg smrtnog karaktera onemoguciti u ustrajanju dalje.
Kad pogledam uokolo, mozda sam i svjesna da izazovi i kusnje postoje, na svakom koraku cak. No, jos sam uvijek nedovoljno hrabra za iskorak toliko dalek
Dovoljno dalek da izazove uzdahe, poglede, bilo sto sto bi svratilo pozornost krvolocne svjetine na mene. Uh, oh, ah, hhhhhhhh…..
Ne snalazim se. Ja sam uljez. Ali to mi se svida. Jednostavno.
Ne moras mi biti prijatelj.

Primjecujem da neki ljudi zaziru od novih spoznaja. Razlicitost koja razdvaja. Ili je to ona koja spaja? Razlicite seste svjetove, razlicite sfere onoga sto nazivamo neopipljivim. Dogmatskim.
Mozemo li testirati svoju vjeru da dokazemo njenu postojanost?
Koliko je velika ona ljubav koja trazi pravdanja, koliko je istinska i prava ona ljubav koja zazire od nadolazecih spoznaja koje stoje kao mogucnost uzburkavanja savrsenog svijeta ukalupljenih ideja? Pomisao na tu ideju uzrokuje neku nelagodnu napetost u mojoj dusi, u mom srcu…
Moje srce potisnuto je blago uzarenim remenjem.
Zbunjenost kakve dugo nisam osjetila, upiti koji za sobom povlace jos neka, dublja pitanja.

U razgovoru s M, na neka sam pitanja i pronasla odgovore. Mozda mi se bas i ne svidaju previse… ali to je ono kako se cini da jest. Razgovor s osobom koja je jedan posve drugi svijet, a koja me toliko savrseno razumije da bih, slusajuci, mogla zaplakati od blazene srece. Rijetki su to razgovori. Iscjeljujuci.

Mozda ja grijesim, djeleci svoje nesigurnosti tako iskreno i lako, sa ljudima koji mi znace. Mnogo.
Mozda to njih cini nesigurnima.
Njega?
Kriva sam.
Dadada.

I opet bluz, bluz, bluz. Country. Sto sad, sto? Ne znam.
Misli se kotrljaju, glasno zapinju za memorirane stupove srama.
Hramovi u koje zakopat cu svaku uzdrhtalu ceznju
Svaki lebdeci trag onoga sto osjecam prijetecim.

Koliko god to zeljela, ne mogu naklapati o stvarima. A sve sto zelim jest izgubiti se u njima, stopiti se s okolinom, biti neprimijecena.
Iako sam to i ovako vec dovoljno.
Nezamjetna.
A opet, kad dode vrijeme, pravo vrijeme koje osjetim tek kada dode skroz blizu, toliko blizu… osjetim ga na kozi.
Zadrhtim i skace mi se. nanana salala. I pjevam.

I opet pozelim samo otici i hodati do kraja svijeta. Sama. Samo hodati i hodati i hodati, hodati, hodati
hodati
hodati
hodati……
hodati do onih visokih stijena, znas
do sustavog izvora uzburkane vode, vrele ili hladne, svejedno. Plivat cu.
I opet cu vidjeti lica.
Oci. Svih vrsta, boja,oblika. Vlazne, suhe, utonule, zive i vatrene.
Samo oci.
I osjetiti dodir kojeg nema.

I doci ce… opet. Samo ako dozovem. Tiho. Onako skroz. Najtise. Dozvat cu.
I besumnim, onako filmski, rajskim korakom doci ce.
Stici ce.
Izdaleka.
Odozgora, s neba.
Odozdola, iz majke zemlje.
Suncem obasjan.
A njegov dodir….
Iscjelit ce.
Pa da. Ja uopce ne brinem.