Ljuti me ne briga… ljuti me toliko da sam bijesna. I jos me toga ljuti. Tako je poceo dan, a nije trebao. Iako, zasto bi svaki dan zapoceo s osmijehom i suncem? Jutros kad sam ustala, ulica je bila mokra. Kisa je vec pala. Braco se od jutra vozi. Sretan je. I ja sam sretna kad ga vidim. Znam taj osjecaj kada naucis nesto novo – stalno bi to radio. Stalno… Taj osjecaj ushita.
Pozeljela sam jucer neke stvari podijeliti sa dragom mi osobom, no, osjetila sam ipak nesto sto me odvuklo od toga. Zaspala sam tuzna. Ne znam tocan odgovor na pitanje, zasto? Zato.
A sada… pisem tek da pisem.
Ljute me jos i postupci nekih osoba prema meni. Nemoralne ponude ljudi koje inace pozdravljam kad ih sretnem na ulici. Sada ih vise ne zelim niti sresti. Ne znaci nista, ali opet… nije toga trebalo.
Da me netko pita sto bih danas radila, odgovor bi bez razmisljanja bio suma. Otisla bih u sumu. Sama. Iako zapravo ne bih bila sama. Kad ode u sumu, covjek se jednostavno ne moze osjecati sam. Od mnogo novog kisika bi se mozda zavrtilo, bio bi to naturalan fiks.
Ili bih sjela na bicikl i vozila u nedogled. Sve dok mi se misici ne bi poceli grciti. A onda bih stala, sjela na pod, ledima se oslonila o drvo, i meditirala. Ponekad pozelim da mogu biti Buda. Je li vrijeme spas od svega? Sto dok vrijeme niti ne osjecas? Ono prolazi… a ti ne.
Johnny Cash: Hurt