Uhvatila me klasicna faza. Zadnjih par tjedana sam djevojka koja slusa klasiku. Cudno, mozda bi neki rekli. Ali, nije. Oduvijek me to privlacilo, no nikada ovako intenzivno. Moja draga Iris prije mi je posudila svoje cd-e, koje sam povremeno preslusavala, a sada gustam u njima svako malo. Zapravo, uvijek kada se zazelim glazbe (a to je cesto) pustim si ili Mozarta, Bacha, Beethovena, Chopina… veceras slusam Chopina, u punom intenzitetu zvucnih valova, koji opustaju moje mozdane stanice, a niz tijelo mi prolaze trnci od vibracija koje emitira zvucnik. :))) sretna sam, rijesavam pomalo obaveze. Previse sam nekako opustena, a dok shvatim koliko sam previse opustena pocnem biti nervozna i obuzme me napetost. Tenzija raste, sve dok ne poduzmem nesto znacajnije. A kad poduzmem, teret se smanji, trenutacno.

U posljednje sam vrijeme pocela razmisljati o sebi kao osobi, ali ne sveukupno, vec onako, djelic po djelic. Iako smatram da je cjelina (sastavljena od djelica) ono sto cini covjeka, jer niti jedan covjek nije crno – bijel, osjetila sam potrebu sagledati djelice, svakog zasebno (barem sam nastojala) jer nesto se poremetilo, promijenilo u meni, a nisam bila svjesna sto. Jos uvijek nisam svjesna, ali sam u hodu naisla na mnoge stvari koje su me iznenadile. Razmisljajuci na taj nacin da uvijek sam sebe mozes strasno iznenaditi samo ako usmjeris paznju, razbudila me cinjenica da to zaista jest istina. Imam predrasude. Prema sebi. Neka uvrijezena ponasanja koja su mi postala navikom i koja me sputavaju u nekim stvarima. U svojoj glavi imam previse tih nekih obrazaca koji odreduju slijed dogadaja, ponekad/cesto i nepovoljan. Zelim se rijesiti tih obrazaca, jer ne zelim da me oni vode. Dio su mene, ali onaj nepozeljan i osjecam ih kao suvisnost. U onim rijetko/tesko dostignutim trenucima duhovnog blazenstva, upravo su ti obrasci ono sto nekontrolirano uleti u moju takozvanu nirvanu i rusi mir i ravnotezu. Ciste predrasude. Naucene misli koje su postale pravilo.

I dok gledam neke ljude oko sebe koje nisam vidjela dugo, a jos duze normalno s njima komunicirala, shvacam da nisam izgubila nista. Nista osim nesigurnosti koju sam nekad osjecala. Moje su se filozofije promijenile, ali ne znacajno. Tek toliko da mi olaksaju rast. Neki sam se dan umalo izgubila u Zagrebu. Kada me Darija otpratila do tramvaja br. 13 (kojeg smo cekale pola h), pri odlasku smo se zagrlile. Usla sam u tramvaj, sjela i opustila se. Jedno su me vrijeme promatrale jedna majka i njena kci, koje su sjedile nasuprot. Zatim su nastavile svoj razgovor. Osjecaj je bio lijep. Cijeli svijet je bio lijep. Bila sam umorna i noge su me boljele, ali sam uzivala. Bilo je leprsavo. U jednom trenutku tramvaj je stao, vozac je izisao iz svoje kabine i upozorio nas da moramo sici s tramvaja jer je zastoj. Izisla sam van, ne znajuci uopce gdje se nalazim. Trinaestica me iznevjerila. Trebala me odvesti ravno kuci. I tako. Stajala sam i trebala biti zabrinuta, ali nisam bila, nimalo. Stajala sam usred dijela grada koji mi se nije cinio nimalo poznat i bio je mrak i na ulici nije bilo mnogo ljudi. Osjetila sam se najsamijom na cijelom svijetu. Ali, nije me bilo nimalo strah. Osjecaj je jos uvijek bio prisutan. Samo sam tako stajala i gledala u jednu visoku zgradu, a onda su se odnekud stvorile ona majka i njena kci. Stale su kraj mene, i tek sam tada shvatila da stojim kraj semafora. Pitala sam ih gdje sam. Majcina kci nasmijesila se i spremno mi objasnila. Bila je ljubazna, a njena me majka promatrala. Svidio mi se njen smjesak. Osjetila sam se sigurnom. Neko sam vrijeme hodala s njima, a onda su otisle. Zapamtit cu ih. Majke se ne sjecam bas, ali se sjecam kceri. Bila je lijepa, mojih godina i imala je kovrcavu kosu.
Nastavila sam hodati u pravom smjeru, a onda sam shvatila gdje se nalazim. Prepoznala sam zgrade i takozvani parkic, i shvatila da me od mog privremenog doma dijeli samo par minuta hoda. Prepoznala sam i precicu. Bila sam tako ponosna na sebe… I na brata, jer mi je tu precicu on pokazao. Kad sam stigla, sve je bilo isto. Nije bilo tople dobrodoslice, jedva da me docekao pozdrav, ali bilo mi je svejedno. Bila sam sretna. Taj sam dan zivjela zivot grada. Iscrpio me, ali je i pobudio nesto novo u meni. Sva velicina, brojnost razlicitih stvari, ljudi… Umjesto da se osjetim malenom ribicom u oceanu, osjetila sam se velikom. Vaznom. Samostalnom.