imala sam ideju. no, vise je ne znam.
tragicno je to sto mi najbolje ideje i misli dolaze tek navecer, kad legnem u krevet, umorna, i automatski mi misli pocnu letjeti na sve strane. zatim mi se um polako opusta i oslobada i sve se svede na jednu misao, ali opsirnu. ja navecer pisem knjige u svojoj glavi. moj krevet mjesto je izuzetnog stvaralastva (bez uobicajenih asocijacija, molim ;). steta sto sam ja uvijek obicno prelijena ili preumorna da bih se ustajala, palila svjetlo ili (hm) svijecu, potrazila biljeznicu i sve to zapisala. ali, kad bi se ja i potrudila poduzeti nesto takvo, mislim da bi, usred tih svih radnji, zaboravila sto bih napisala, jer iz onog uljuljanog snenog stanja sanjarenja i leprsavih misli, moj um bi se prenuo, zaslijepilo bi ga svjetlo, i ta cijela akcija pokazala bi se gubitkom vremena i nepotrebnim uznemiravanjem mog vecernjeg ciklusa uranjanja u san.

snovi su divna stvar. bili oni toliko grozni da se ujutro probudim rastresena, tuzna, placuci, ili jednostavno depresivna, ili toliko divni da ujutro kad se probudim, imam osjecaj da sam se vratila iz kratkog bijega u "raj" (u ovom slucaju rijec "raj" asocijacija je na nesto toliko divno da je neopisivo, a moze se povezati i sa rijecju "ljubav", jer ja ne vjerujem u opceniti pojam raja kao jednog "mjesta" sto nas ceka nakon zivota, osim "pakla" u kojeg, da se razumijemo, takoder ne vjerujem. moja razmisljanja sto se toga tice, usudujem se reci, veoma su individualna i uvelike se razlikuju od klasicne krscanske, nametnute teorije "onoga sto dolazi nakon". ja zapravo nisam ni sigurna mogu li se nazvati krscankom. vjernicom da, ali... u jednom sasvim drugacijem smislu rijeci. o tome mozda jednom drugom prilikom.). uglavnom, stvar je u tome da snovi pruzaju neku probnu "zbilju", odnosno probni slucaj onoga sto bi se tijekom zivota jednog dana svakako moglo dogoditi (izuzevsi sve one snove na granici sa znanstvenom fantastikom ili hororom, ali to se pak moze protumaciti simbolicki, naravno). ja sanjam svake noci, i moji su mi snovi mnogo puta pruzili priliku da shvatim neke stvari koje su me mucile, neke stvari o kojima nikad prije nisam niti razmisljala, ili su mi pak dosli kao neki poticaj, neko "budenje" moje svijesti meni samoj i o zivotu i njegovoj vrijednosti. nebrojeno sam puta sanjala kako bolujem od neke smrtne, neizljecive bolesti, kako umirem, kako umiru meni dragi i voljeni ljudi, sanjala sam bezizlazne situacije, budeci se zapravo s osjecajem olaksanja sto sve to zapravo nije istina, ali i sa spoznajom da bi lako tako moglo i biti. dan nakon odsanjanog takvog sna, bio bi tako intenzivan. moja sva osjetila kao da su bila izostrena, a moj osjecaj za ljude i stvari koje su me okruzivale, bio bi potpuno drugaciji. vedriji, pun entuzijazma...

snaga podsvijesti, o cemu su napisane brojne knjige, odrzani mnogi seminari, govori, pedavanja, nevjerojatna je. toliko nevjerojatna da ima moc slati nam poruke u vrijeme kada su nas um i nasa dusa najranjiviji, najosjetljiviji, najopusteniji - kada spavamo. treba samo obratiti paznju.
snovi nam zaista mnogo toga mogu reci. kroz snove imamo priliku uciti o sebi, citati svoje najskrovitije misli, zelje, nadanja, strahove. snovi su zaista nevjerojatna stvar...

zelim nesto napisati, no ne znam sto. u zadnje vrijeme bas i nemam inspiracije.
jutros sam odbila biti tuzna, jer upravo takva sam se i probudila. sanjala sam ruzno, jako ruzno.
odmah sam se ustala iz kreveta, otvorila sirom prozor i duboko udahnula. hladni, svjezi zrak ispunio mi je pluca, i vec sam se osjetila jako dobro.
upalila sam stojedinicu, legla natrag u krevet i nasmijesila se. pomislila na Njega.
kad pomislim na Njega, ne mogu da se ne nasmijesim, jer sve u meni se smijesi.
danas je takozvano valentinovo. formalnost. ja ne volim formalnosti, pogotovo u ljubavi. ispada da je taj dan predodreden za to da budemo pazljivi prema onima koje volimo, izuzetno pazljivi. ja mislim da je to glupo. ne cu pricati o komercijalizaciji ovog "blagdana" jer to je vec opcepoznata stvar, no o znacenju istoga imam svoje misljenje.
kad nekoga volis, iskreno volis, svaki dan je "valentinovo". ne treba ti podsjetnik da bi ga volio jos i vise, sama ta osoba je podsjetnik na ljubav koju osjecas... to je jedan od razloga zasto ne volim valentinovo. ne volim ni darove, ni pretjerivanja.
upravo me zato, cestitka koju sam jutros dobila, jako razveselila. jednostavna, ali toliko divna... ispunila me ljubavlju i snagom i srecom koja nije sumjerljiva nicemu na ovom svijetu. no, svejedno... i jedan pogled, samo jedan poljubac, dodir, znacio bi sve to, ali jos toliko mnogo vise...