Rodena je 3.9. Ne zna se tocno u koliko sati i minuta, ali bilo je to u jutarnjim satima. Onda kada su se ptice budile i pjevale svoju cvrkutavu simfoniju budeci zivi svijet oko sebe iz sna. Bila je dijete sa velikim, dubokim, plavim ocima koje su gutale svijet i upijale ga u sebe kao spuzva…Dijete koje je voljelo papati vocne jogurte vise od icega i slusati tetine price o Cicibanu i Frankenstajnu, i voljela se maziti…Voljela je nasloniti svoju glavu u tetino krilo i lezati tako i slusati, dok ju je ona mazila po glavi, gladeci je po zlatnoj kosi…

Nije voljela ici u vrtic, mrzila je vrtic. Jedino sto je voljela, sto je uistinu obozavala bilo je crtanje. Voljela je imati bojice u rukama, na stolu, svuda oko sebe…i prazan papir pred sobom. Osjecala je takvo ushicenje i veliku moc drzeci bojicu u ruci, klizeci njome po papiru i raditi linije boja…poput duge. Osjecala se bas poput ushicenog planinara koji se upravo sprema osvojiti vrh velike planine. U tom svijetu crteza, boja i oblika, plivala je poput ribice…

Jednoga dana u vrticu, djecak imenom Marinko ugrizao ju je za leda, iz potpuno nepoznatog razloga. To je bio prvi put da je, kao dijete, degustirala jednu sasvim bolnu stranu zivota. Nepravde i ljudske zloce (u ovom slucaju u djecjem obliku). Taj dogadaj joj se urezao u srce, bas kao sto su se Marinkovi zubi urezali u njena leda i ostavili krvavo-modri trag. Nikada to nije zaboravila, a nije zlopamtilo.

Tete u vrticu nisu je voljele, bas kao sto ni ona nije voljela njih. Uvijek se osjecala ogradenom. Poput janjeta koje stoji izvan ograde, iza koje su svi drugi janjici. Cesto je bila tuzna. Zeljela je bjezati iz vrtica. Stvarno je cesto bila tuzna…Osjecala se kao da ne pripada. Sve joj je bilo previse obicno i bezbojno. Nije bilo poput njenog svijeta bojica, gdje je sve vrvilo bojama i gdje se uvijek osjecala sigurnom. Nije joj se to svidjelo. Osjecala se nesigurnom. Osjecala se kao janje okruzeno zvijerima. A nitko se nije usudio preskociti ogradu da joj pomogne…osim Tene. Tena je bila njena najbolja prijateljica koju je zaista voljela, vise od ikoga. Ona je na neki nacin bila ono sto joj je odvracalo pozornost od tog bezbojnog svijeta u kojem je boravila dok je bila u vrticu. Tena je bila jedina koju je pustala u svoj svijet, jedina kojoj je dopustila da je stvarno upozna.

Tena je voljela loviti malene crno-crvene kukce koje je zatim stavljala u svoja malena ustasca, pregrizla i ispljunula. Ona je voljela crtati, a Tena je voljela zvakati kukce. I nisu se osudivale. Medusobno su se prihvacale i zato su se voljele. Bile su nerazdvojne.

A onda se desilo nesto sto je zauvijek usmjerilo njihove zivote potpuno drugim stazama i sto je promijenilo citave njihove zivote. Ona je to uvidjela tek kasnije i nikada nije prezalila, ali cuvala je to u srcu kao jednu najdrazu uspomenu iz svog djetinjstva. Tesko joj je i danas, kad se sjeti…

Krenula je u skolu, u 1. razred osnovne skole, a Tena…Tena je ostala u vrticu. I to je bilo to. Njihov rastanak. Njihovo prijateljstvo bilo je naglo prekinuto, njihove rucice bile su naglo rastavljene, a njih dvije naglo razdvojene. Bile su djeca, pa su na to nakon nekog vremena i zaboravile. Ali ona se kasnije sjetila, sjecala se i jos uvijek se svega sjeca. Kad je postala starija, shvatila je sto je to zapravo znacilo za nju i za Tenu. I s vremena na vrijeme, kad se sjeti…place. Voljela je Tenu i jos uvijek je voli. Ali svjesna je da stvari vise nikada nece biti iste. Svjesna je da ona i Tena vise nikada nece biti najbolje prijateljica. Da vise nikada prijateljice nece ni biti.
Ona ima osjecaj da se nije toliko ni promijenila. Jos uvijek ima svoje snove i zivi u skladu s njima. A Tena se jako promijenila. Tena je postala potpuno druga osoba i vise nikada nece biti ona stara. Ona ima osjecaj da je Tena krenula krivim putem. I zao joj je zbog toga.
I uvijek je mislila, sto bi bilo da se nikada nisu rastale, da su krenule zajedno u skolu, da li bi se i sada druzile, bile onako nerazdvojne? Da li bi Tena bila bolja, krenula drugim, boljim putem od onoga na kojem je danas? Da li bi ona ona bila drugacija? Uvijek se to pitala…

I danas, kada se sretnu negdje na ulici, u skoli, samo izmjene leprsajuce poglede, leprsajuci pozdrav, koji se istog trenutka izgubi u vjetru, i produze dalje…
Ona nema pravo suditi o tome je li Tenin put bolji ili losiji, niti je li Tena sretna, ali ona zna…da mora pomiriti se s tim. Jer, vaza koja je jednom razbijena, nikada vise ne moze biti isto onakva kakva je bila na pocetku, uvijek ce se vidjeti krhotine. Ako se djelici uopce uspiju sakupiti i zalijepiti…