Sada se koncentriram. Sada zmirim. Sjedim, smirena…lebdim…ne, nece uspjeti, ne ovaj put.
U posljednje vrijeme sam stvarno napeta, nikeko ne mogu uhvatiti ovaj ritam koji mi je nametnut pocetkom skole. Ne mogu se organizirati. Ne ide mi bas odredivanje prioriteta pa zbog toga imam problema sa stizanjem stvari u roku. Svaki put odlucim da cu napravit sve odmah, cim stignem kuci, ali jednostavno nemam petlje. Kao da mi klizne iz ruku odlucnost koju obicno posjedujem. Ostavlja me na cjedilu. Ja sama sebe ostavljam na cjedilu. I jos jednom je tako,sada. Pisem ovo umjesto da pisem zadacu iz hrvatskog, jer mislim da ce mi pomoci da sredim misli. Ako stavim sve na papir tako mi nece moci pobjeci. Ili je svejedno, sve je u mojoj glavi? Da, sve je u mojoj glavi. I ako sada odmah nesto ne ucinim s time, necu nikada. I zato…odmah sada idem pisati zadacu i odmah sada idem odrediti prioritete kojih cu se drzati. Ali zao mi je samo sto necu pisati sada o onome o cemu sam htjela. Budem jednom, kad uhvatim dovoljno vremena. Papir zbilja trpi sve i pomaze, kako kazu. Ocito da je tako…