Ne mogu ti reci, jer izgubit ce smisao. Ne trazi objasnjenja, ne mogu objasniti na nacin na koji bi mogla shvatiti. Ne gledaj me s upitnikom u ocima, ne mogu ti odgovoriti, pomoci ti da shvatis. Kao da to uistinu i zelis…sumnjam bas. Zelim da ovaj svijet u meni, ostane netaknut, jer on je jedino moje sto jos imam. Jedino on jos nije unisten grubim rijecima i nasilnim nastojanjima da u njega prodre mutno svijetlo lazi i pretvaranja. Zelim da moja iskrenost ostane cista i jasna, moje oci bistre poput najbistrije vode, najcisceg, najdubljeg i najplavijeg jezera.
Ne mogu te gledati, gadi mi se tvoja laz, tvoj patvoreni pogled i svi tvoji postupci obavijeni u varku, jednu veliku varku koju nazivas zivotom, ne mogu gledati…ne mogu slusati te rijeci izgovorene tonom mutne dislociranosti, ali na skrovit nacin upucene osobama koje zelis izmanipulirati radi vlastite dobiti, radi vlastitog osjecaja zadovoljstva da si opet u pravu, iako zapravo nisi, jer sve je to laz i laz ce ostati…nisi u pravu. Ljepota postoji. Mozda ne vjerujes u nju jer nemas osjecaj, mozda je nema u tebi. Zasto?? Sve dok se ne odlucis promijeniti. Ne zelim da zagadis moj svijet svojim lazima i prijevarama, zato ti ne dopustam niti da ga vidis, ne smijes saznati za njega. Bojim se manipulacija i protiv toga straha samo istina jest moje je oruzje. I ne dopustam si da se bojim, zato govorim istinu i samo istinu, ne dopustam da me tvoja laz zavede. Zasto varas samu sebe, zasto se uvlacis u tihu jazbinu pretvaranja i sitnih ogovaranja koje prodiru u samu srz ljepote i razdiru ju, divlje trgajuci zubima. Zasto uzrokujes toliko boli, zasto nastojis biti savrsena glumica u savrsenom trileru, vuka i zrtve? zasto opravdavas postojanje zla, tajne, misterije. Zasto to ne radis tako profinjeno, zasto to ne radis s razlogom, zasto je sve to za tebe samo igra, da dobijes sto zelis. Zasto zavodis druge na svoju stranu, da slijede putem miris krvi i pohlepe. Zasto kad pogledam u tvoje oci vise ne vidim niti upitnik, vec prazninu? Ne zanima tebe, ne zanima…to je bila jos jedna laz. ne ona naivna nevina laz, kao istina zaodjevena u beletristicku formu, vec pokvarena laz zaodjevena u ruho najvece prozirnosti i janjece koze? One ljepote koju sama ta laz razdire.
Ali ljepota se ne gubi, ona ostaje tu, uvijek. Jer, jaca je od svega sto je pohodi, pohodi u zelji za smaknucem. Ne…ljepota je vjecna jer zivi u nama, u mjestu koje je nedodirljivo, koje njegujemo, koje zalijevamo mirisnim vodama ugodnog, prekrasnog postojanja. Postoji…
Postojim…kao i moja osoba. Kao ja postojim. I sve u meni mirise na istinu. I moja istina dobiva smisao i vrijednost, u borbi protiv tvoje lazi. Jer, istina samo izrecena stoji sama za sebe i nema drugog smisla osim da to bude, izrecena.
U njoj je sva plemenitost, sva odvaznost, sva nada.
Gdje je tvoja prava istina, reci mi?
Ne, ti opet porices postojanje icega takvog. Ne postoji uopce potreba za raspravom ni o cemu takvom, pa ti jesi istina, zar ne? Da te ne diram? Da te pustim u miru? To mi tvoj pogled govori dok iz njega sijeva mrznja. Oluja osjecaja. U miru…ne znam da je bas tako. Ima li ikada mira onaj sto lazi govori. Svijetu, sebi? Laz nikada ne miruje, ona nikada ne stoji sama po sebi, ona raste. Mala laz mozda nije lako videna, ali ona raste…i jednom ce narasti tako dugacka i velika da ce je svi moci vidjeti. Sto ces tada? Cime ces je pokriti? Hocu li ti tada trebati? Hoce li ti tada trebati moja istina, moja utjeha? Ne znam hocu li ti je tada moci dati…

Pitam se, kako to ne boli?
Zao mi je, iskreno mi je zao, jer voljela sam te. Voljela sam tu osobu koja si nekad bila…ili je i to bila laz?
Hocu li ikada upoznati pravu tebe, hocu li ikada? Bas i ne znam…

Mislila sam, osjecat cu se bolje ako imenujem ono sto me muci. Mislila sam, bit ce bolje ako to jednostavno nazovem lazi. Ali ne osjecam se dobro…ne jos. Jer osjecam kako ta laz, koju sam sada imenovala, jos vise pritisce moja krhka leda.
Neko vrijeme mislila sam da sam jaka. Ali bojim se, iznenada. Ne znam sto mi je ciniti.
Ne znam…
Da li da stanem sa strane i stopim se sa krajolikom, da preuzmem ulogu pasivnog promatraca? Ili da ne promatram uopce, jer ne zelim to gledati, ne zelim da moje oci to vide, da upamte… Da li da ignoriram, da odbijam sve uloge koje mi namece? Ali recite mi kako…jer ja ne znam. Bojim se suociti jer me strah da me njena laz ne proguta. Da ne prodre u moj svijet.
Jesam li kukavica?
Ne znam…