Osjecam se tako samo, tako usamljeno…U pozadini svira R.E.M, At my most beautiful,to mi je njihova najdraza pjesma. Moja pjesma…govori o svemu sto zelim. A to je tako malo. Ali…tesko je naci. Bojim se. Nemir, tuga…sve je tako povezano, kao da nema granice koja dijeli srecu od tuge. Tuga ili radost? Oboje. Strah, glupost? Oboje. Hrabrost ili ludost? Oboje! Ovaj svijet je tako velik, ali dok trazis nesto…postaje sicusan jer svakim danom sve vise gubis nadu da ces to pronaci, i tada…svijet je sve manji. Znam…znam da ako nesto stvarno zelis, ne bi to trebao traziti, da ce jednom doci samo. Ali…sto ako ne dode nikada? Bojim se. Place mi se. A ne mogu plakati. Ne mogu…sve se prelijeva u meni. Svi osjecaji postaju jedan, potpuno zbunjujuci. Sto uciniti kad ti ono sto si mislio da je ono pravo i odlucis da ces stvarno dati sve da opstane, a onda shvatis da nemas ni prilike za to? Kako odagnati strah koji pobuduje spoznaja o nesavrsenosti necega za sto si mislio da je savrseno? Kako unijeti sebe u nesto sto nije sigurno? Znas da ces biti povrijeden, a ipak to cinis. Znas da ides protiv svojeg srca, za razumom, a ipak, ipak to cinis. Zasto…zasto u zivotu nista ne moze biti jednostavno? Zasto ja ne mogu razmisljati na taj nacin da budem jednostavna i da mi sve u zivotu bude lako? Zasto mucim sebe trudeci se biti nesto vise, za sebe i za druge? I zasto se to na kraju ne isplati…zasto je tuga toliko tiha?
Isplati se, za svaki osmjeh kao nagradu, za svaki zahvalan pogled…jer ja sam tu. Ja sam ovdje jer je On tako htio, i tu sam da…zivim i radujem se svakom novom danu, trazim izazove, gledam u ljude, slusam ih, razumijem…stvarno razumijem. I tu nema nista lazno. Nema sakrivenog svijeta koji je nastao u namjeri da odbacim ljude i pustim ih same, kao sto sam ja sada sama, sa samom sobom. Sa svojom dusom. Jer ja odlazim u svoj svijet snova da bi normalno zivjela u stvarnosti, da bi opet mogla biti tu, za njih. To je moj melem za dusu. I neki meni dragi blogovi…stvarno su mi promijenili pogled na neke stvari. Sve vas toliko volim da bih vas mogla citati neprestano. Sve je tako iskreno i jednostavno, a toliko duboko… Jedan pametan decko :) na svom blogu je pisao o svojoj dusi i o sebi i mislim da je jako lijepo to napisao, osjetila sam to, dubinu tog teksta…u potpunosti. Prozeo me osjecaj osamljenosti, ali i istinske radosti, stoga sto proizlazi iz jedne jedine prave istine. Svako bice umire samo, sve sto mu ostaje je dusa. On sam. Cijeli zivot i nakon smrti. Mi smo sami sebi najbolji prijatelji. Jedino mi, sami sebe razumijemo u potpunosti. Nije bas nesto sto je radosno, vise je nekako, neznam…tuzno i svecano.
I zao mi je sto iznad ovog posta lebdi neki osjecaj tuge u zraku, i neka smetenost. Neznam…valjda sam sad u toj nekoj fazi. Puko me neki film i sad mi je nekako sve u tom tonu. Mozda nisam ni trebala objaviti ovaj post. Ali, ne zelim lagati sebi, jer ovaj blog na neki nacin i jesam ja sama.
Ne bi mi trebalo biti zao jer se ne pretvaram. Svatko nosi jednu malu tugu u sebi, koja s vremena na vrijeme proviri van. Ponekad nas zanese, ponekad nesto odnese, ali uvijek nesto donese.

Mozda zato mogu reci: danas sam bogatija za jednu tugu…