Mi smo ljudi, a riječ je naše glavno oružje ili naša najveća slabost- ovisi kako i u kojem kontekstu je rabimo. No to nije bit. Bit je da smo stvoreni sa dva uha, a samo sa jednim ustima. To mora nešto značiti. Znači da je čovjekova glavna potreba da sluša, a ne da bude slušan. Iako mnogo ljudi to ne uvažava. Većina ima veću potrebu biti slušan, jer slušati treba znati, to nije lako. Kako ćemo čuti ono što želimo ako stalno budemo pričali?
Tako male sitnice mnogo znače, čak i jedna riječ dovoljna je da bi se osjećali bolje, da ponovno oživimo, za tren. Ali treba znati vidjeti takve sitnice i voljeti ih, treba pažljivo osluškivati. Što nam šumovi govore, što nam vjetar šapuće? Cvrkut ptice, lavež psa, žamor rijeke, zvuk violine, šum lišća, šum vjetra u našim ušima. Sve to daje nam do znanja da smo živi i da živimo kroz još jedan dan u našem životu koji nam je Bog dao da postignemo nešto veliko. Svaki novi dan nije ništa drugo nego nova prilika da se dokažemo i da dišemo punim plućima. Svaki novi dan je dar. Bojim li se da nećemo dobiti novu priliku, da je ovo posljednja? Ne, jer previše sam zauzeta osluškivanjem, previše sam sretna, zar ne? Da! Na život gledam na jedno opće pozitivno iskustvo. Jer ja sam ovdje, sada i uvijek, sutra i prekosutra, dok god treba da bude tako. Ne razumijem ljude koji su pesimistični i nezadovoljni cijeli život, kojima je sve crno i tmurno, kojima «stalno pada kiša». Njihova razmišljanja o prijateljstvu, ljubavi, i životu općenito su takva da ih guraju sve dublje u ponor, u crnu rupu u kojoj postaje previše tamno da bi ih se vidjelo. Jednostavno toliko utihnu u svome jadu da postaju dio te crnine, kao da žele postati nevidljivi čovječjem oku. Pogledajte malo oko sebe, zar sve što vidite nije sušta ljepota: zrak, auti, smog, zgrade, kuće, neboderi, asfalt, trava, drveće, pjesma, slike, razgovor, cvrkut, lavež, ptice, zmije, štakori, miševi, golubovi, Internet, vrata, hodnik, lišće, lopta, gol, koš, smeće, Jakuševac, toplana, kamen, bilježnica, faks, telefon, televizor, kutija, staklo, beton, praćka, žbuka, tobogan, pješčanik, avion, tvornica, krevet, san, buđenje, rosa, mraz, crijep, labud, dimnjak, peć, glista, kiša, elektron, voda, kit, pastrva, vlak, zvijezde, noć, mjesec, dan, garaža, pumpa, ožujsko, stella, pago, diskete, stol, monitor, kemijska, ormar, parket, tepison, jastuk, crv, smrad, bijela boja, crna, žuta, plava, čarape, hlače, gumbi, oči, usta, nos, patka i na samom kraju mi, ljudi, prekrasna stvorenja, koja cijelom ovom nizu koji se proteže u beskonačnost daju smisao, zar nismo savršeni i Bogom stvoreni da nam sve nabrojeno služi i da se tome radujemo i slavimo život koji nam je dan? Da, Bog nas je stvorio. Nije mi uopće jasno zašto se raspravlja ima li Boga ili nema. Ta ni slika Mona Lize nije nastala slučajno, a mi vjerujemo da jesmo. No ipak raspravljamo, jer to nam je u prirodi. Mi moramo znati. Jer svi vjerujemo- u nešto. Ja vjerujem u moć riječi. Iako nekad djela govore više od riječi. Ali što ako nemamo djela? Ostaju nam riječi. Čarobne, jedinstvene riječi. Naravno da su čarobne. Zašto? Sve na ovome svijetu je čarobno, ako mu ti sam dadeš čar. U tome je smisao. Mi sami svemu dajemo smisao. Ako se bacimo u vrtlog riječi sigurno ćemo pronaći nešto i za sebe. Tako je i u životu. Svatko mora pronaći svoje mjesto u vrtlogu života.
Ovo su bile riječi koje nadahnjuju. Tko se u njima pronađe, nadahnut će ga. Ja sam se pronašla. I dala svemu smisao.