Život je lijep. Volim svoj život. Obitelj, prijatelji, pa čak i profesori, moji treneri, važan su dio mog života. Ljudi koje susrećem svaki dan, pa čak i oni koje susretnem jednom u životu, dio su njega. Ponekad, postoje trenutci u kojima sam sretna, jako sretna. Toliko sretna da mi suze naviru na oči, osjećam takvo ispunjenje kao da je sve savršeno, a vjerojatno takvo i je u tom trenutku. Ali samo u tom trenutku, i to nije stvarno jer, nikada ne može sve biti savršeno u životu. Uvijek nam nešto fali, nešto više, netko više da bismo bili potpuno sretni. Uvijek postoji neki problem koji čeka da ga riješimo, a kad riješimo taj, pojavi se neki drugi. I tako u beskraj…no, nije sve tako crno, bar se meni ne čini tako crno, jer uvijek, koliko god teško bilo, uvijek može biti i gore pa smo onda sretni što je tako kako je, a ne onako kako bi moglo biti u gorem slučaju. No, time ponekad zavaravamo sami sebe, jer nekad je tako grozno da gore ne može biti, definitivno. Ali mi to ne znamo. I bolje da ne znamo, zar ne? Najtamniji sat je onaj koji prethodi izlasku sunca, a to je ono što mi toliko željno očekujemo- izlazak sunca. Ono nas budi svako jutro, širi svoje zrake na sve strane obzora i preko obzora, i preko naših obzora. Blago nama, što smo ljudi, zar ne? Mi smo inteligentni, mi smo najpametniji, najbolji, veličanstveni, najljepši, mi smo oni koji su prekrasni i koji vladaju. Svime. Ali čudno je kolikim sve stvarima vladamo, a ponekad ne možemo vladati ni sami nad sobom. Napokon i jedna slabost, zar ne? Oh, imamo mi njih mnogo, i previše. Ali čemu da ih nabrajam kad ih svi već uglavnom i znamo, svaki za sebe. I zadržat ćemo to samo za sebe, da ne bi bili razotkriveni, bez maske. Jer maska je ono što nas čini jakima, bez nje smo mi svi isti ljudi, sa slabostima, propustima, porazima, nedostacima…Ali nismo samo to!! Naravno da nismo!! Maska nam šteti…Maska nas drži zarobljenima u našim vlastitim sjenama i okovima laži. Nismo samo to…Mi smo sve ili ništa. Budim se svakog jutra, prisjećam se svojih snova koji su toliko lijepi, toliko bliski mi dok spavam i sanjam, a toliko daleki čim se probudim, kliznu mi iz ruku, glatko kroz prste, poput najdragocjenije svile, i sve što mi ostaje su slike, slike i slike. Slike koje isto tako blijede s vremenom. Jer tu je stvarnost. Stvarnost. Nekad me to deprimira, na primjer sada. Sada se osjećam tako teško, bez nade, bez neke posebne sreće, zapravo, bez sreće uopće. Ne znam ni zašto je to tako, zašto se ovako osjećam? Zašto??! Muči me to pitanje, jako, jakooo…Osjećam se kao bez sjaja u očima, bez pogleda punog znatiželje, bez nade, bez volje. Čekam jutro, čekam da napokon prođe i ta zadnja minuta tog prokletog tamnog, crnoga sata koji prethodi izlasku. Izlasku sunca. Ali, što ako ovo još nije ni zadnja minuta, što ako u tom satu, minute traju kao sati? Mora postojati neki način, da se vrijeme pokrene. Jer ja se trenutno osjećam kao da vrijeme stoji ili se kreće toliko munjevitom brzinom da ja ni ne primjećujem da ono prolazi. Nemam čak ni sat. Koliko je sati?? Pitam se…jer čini mi se da je već predugo mrak. Spavate li svi? Ja vas vidim, vidite li vi mene? Ne znam…Jer da me vidite zar me ne biste pozdravili, pomilovali, zar mi ne biste pružili sat, ili mi ljubazno rekli koliko je sati? Ja želim taj sat, želim se vratiti u vrijeme u koje pripadam jer osjećam se poput sjene, koja luta i traži dan. Gdje je dan, recite mi, je li daleko? Nadam se da nije jer umorna sam od spavanja, nedostaje mi sunce. Nebo, leptir, svježi zrak, odsjaj svjetlosti na mojoj kosi, miris parfema, osmjeh u oku, ljubav u pogledu. Trebate mi, trebaš mi ti. O, slatka melodijo života. Kliziš li mi iz ruku, poput sna? San, još imam samo san, nade još malo…Dok nada izblijedi ostat će mi samo san, ali što je to san bez nade? Nema boje, nema mirisa, nema svijetla, neba, ptice, cvrkuta, pjesme…da, sve je to oko mene i sušta je ljepota, ali ja čekam dan, da to sve ponovno ugledam, da vidim i čujem, da osjetim. Da osjetim dodir na mekoj koži, glas utjehe bez sažaljenja, zvuk prijateljstva, dodir ljubavi. Pogled koji govori, govori mi slatko…probudi se, pogledaj me, vidiš li? Ja sam tu, ostajem, sve se mijenja, parfem gubi miris, leptirić ugiba…ali ja ostajem. Dajem ti sat, darujem ti sunce, tvoj ponovni izlazak, samo tvoj. Tvoj novi početak, nova sreća koju oduvijek imaš negdje, ali tek sada je pronađena. Ponovno si sretna, dišeš punim plućima, hodaš lebdećim korakom niz ulicu, ptice cvrkuću, iza tebe ostaje miris parfema, vanilija, ruža…Kosa ti sjaji na suncu, meka koža upija toplinu njegovih zraka. Sad sve vidiš, zar ne, sad sve čuješ, osjećaš. Nadam se da si sretna, i ja sam. I bit će tako, dok god treba, dok god si tu. Dok god imaš sat…i dok god si tu.