nemam mira, moram promijenit blog. i moram bar nesto napisat. bila sam malo vani, i veceras kao da sam primjetila nesto sto nikad prije nisam, kod svojih najdrazih frendica. koliko su samo drugacije od mene. kao da zive u nekom drugom svijetu. glavna tema su ljudi, dogadaji, tko je s kim, sta je bilo, joj sta je napravila i tako u beskraj...dok se u meni odvija neki totalno drugi film, slusajuci ih nista ne cujem osim svojih vlastitih misli. razmisljam...o nicemu. misli mi lete i mislim si kako ne postoji nitko za koga ja mislim da misli da bi mi mogao pomoci da se uklopim u taj neki njihov, drugaciji svijet. ja to ni ne zelim. jer...koliko zbrkan i nesreden bio, ja volim svoj svijet. tu se osjecam sigurna i stvarno svoja. i pokusavajuci se uklopiti u njihov svijet bojim se da ne izgubim sebe, kakva jesam, a to ne zelim. i zato...ostajem ovdje i svoja, kakva jesam. zasto se ljudi toliko trude biti ono sto nisu, samo da bi se svidjeli onima koje smatraju svojim idolima i zasto im je njihova potvrda vaznija od vlastitog mira i zadovoljstva i bitka vlastitog bica? shvacam to, na neki cudan nacin, ali podrsku i opravdanje za to ne nalazim u sebi. ima razdoblja u mom zivotu kada ne mogu biti medu ljudima, jer svi mi se cine tako licemjerni, tako umjetni i prijetvorni da se sve bojim da me ne zaraze tim stanjem duha koji bi za mene bio totalan krah. mislim da je to zadnje sto bih ucinila u vjecnoj potrazi za necijim prihvacanjem. jer, ja ne zelim prihvacanje sebe kao samoobmane, vec sebe kao one koja ja stvarno, zaista jesam. to je onda prava stvar. i jedino tako se stvari cine totalno ok. moja mama obicno, dok cita moje sastavke, ili se izvlaci na to da joj se od mog rukopisa vrti u glavi, da je previse ukoso iliti sto ja vec neznam, ili mi jednostavno kaze da sam totalno zbrkana i da mi nema spasa. ne zeli priznati da su moji sastavci jako dobri, jer ona uopce ne razumije o cemu ja pisem i sto zelim time reci i zato ja svaki put ponovo ispadam sva zbrkana, s glavom na koljenu i okom na ledima (nikada mi nije rekla konkretno definiciju moje zbrkanosti). ali nema veze, bez objasnjenja, ja sam zbrkana. cesto se osjecam da ona nije jedina koja me ne shvaca. mislim da me nitko ne shvaca. bar ne na nacin koji je meni potreban. mozda je zapravo...stvar u meni. mozda je vrijeme da izadem iz tog svog sigurnog svijeta i pokusam se prilagoditi...pokusam biti poput drugih. iako ja ne zelim biti poput drugih! hocu li tako izgubiti sebe? hocu li...pretvoriti se u onoga koji samo slusa, klima glavom i znatizeljno oduzima ljudima njihovu privatnost svojim buljavim pogledom samo da bi mu bilo bar malo zanimljivo zivjeti na ovome, o tako divnome o tako krasnome, svijetu? mislim da cu radije ostati neshvacena i sanjati svoje snove...mozda jednom naide netko tko ce skinuti paucinu s njih i oni ce ponovno blistati. mozda jednom naide netko moj...samo moj.i mozda jednom nadem svoj savrseni mir...svoj mir. a do tada, citamo se...a nadam se i nakon toga. nista...vrijeme je da se krene. tako da...laku noc. tko god cita. to jest...ako netko cita.