" 'S rioghal mo dhream... "

Ne znam...opet sam loše volje, bezvoljan, jadan...

Valjda zato što ću se uskoro vratiti u hrpu balege. Već mi ih je dosta, svih.
Pun kurac. Jadno.

Brijem da ću možda napraviti pauzu na blogu. Nemam baš što pisati. Jebiga.
već neko vrijeme nemam nikakve volje za pisanjem...nikakvim...

I, recimo, za pozdrav, ostavljam vam pjesmu:

Neko dno

Otpada svjetlo sa stropa,
Gledam kako pada mi u krilo, vapeć:
"Vrati me na vrh!",
Kažem mu da dno je bolje,
Jer kad-tad se padne.

Žarulja se rascvala, a meni suze potekle,
Jer bilo je to dno sudbine moje.
A možda i ne? Tko će reći,
Kad ga nije briga?
Mene najmanje boli, jer nema izlaza,
Ja ga ne vidim.


Usput, onako, ne namjeravam se ubiti (na opću žalost ).

Pozz svima!

Dobro jutro svima!
I sa zakašnjenjem, Sretan Uskrs!
Jaz trenutno szam u Slavoniji, ležim u krevetu i koristim MSN...

Baš me i nema na blogu, znam, al ono...ne da mi se, uopće...
NI blog, ni myspace, ni niš...

Internet zajednice su fora, al brzo mi dosade...


OVaj put nemam namjeru gnjaviti svojim pjesmama...
Onak, neću i neću...

Nemam previše toga za pisati, a i boli me glava...
Vjerojatno je vrijeme krivo za to! Sigurno... Kaj god...

Svi budite blagoslovljeni, nek Gospodin je uz vas...

Pozdrav svima kojima sam drag, a pusa svima koji me mrze!




Evo vam par crteža. Jea.

Freak


Volcano Soul


Transcendant One

Super, crni oblaci opet prekrivaju nebo... Predivno... Iako, bolje je od sivog, jednoličnog pokrivača Nimbostratusa...

Ne znam... Niš mi se ne da... Osim sutra davati krv...
Da! Sutra će me cijediti...no opet, to i nije neka čudna stvar => stalno mi netko pije krv na slamku.
Nemam o čemu više pisati. Har har...


Amorphis

Hej! ti čovječe bez lica,
Prikaz si razmetnika,
Samo skica
Propala umjetnika.

No dal' ti si ja
Il' odraz moga neuspjeha?
Ma, samo si sjena velebna sjaja,
Samo sjenka bez ljudska daha.


Šaljem pozdram svima koji šalju pozdrav meni.
Onima koji me ne pozdravljaju šaljem pusu.


Evo vam i BONUS! slika moje malenkosti u melankoličnom raspoloženju. Potrgajte se od smijeha, jer ja jesam.







EDIT: Nisu mi htjeli vadit krv... Šmrc...Zato kaj sam neki dan popio andol...

Sada sam, upravo, svojoj curi poslao da ju volim...
To me potiče da napišem post, o upravo tome - o mojoj curi, i o našoj dugoj vezi...

Sjećam se, našeg prvog pravog poljupca, na koncertu Crvene jabuke... Sjećam se koliko sam ushićen bio kada su nam se usne spojile, sjećam se sreće kada sam shvatio da je napokon moja, i samo moja...
Te noći sam se vratio doma istinski sretan, iako sam izgubio novčanik...
Da... Nedugo nakon toga smo i prohodali, i prošli puno toga... Posvađali smo se par puta, jedno kratko vrijeme čak nismo bili zajedno - ali je na kraju naša ljubav prevladala, i sada smo sretni, ne svađamo se, jedno drugom pružamosvu sreću ovoga svijeta...
Već smo dvije i pol godine zajedno... Ali znam, da je to tek početak, tek uvod u život ispunjen ljubavlju i srećom...

Užasno mi nedostaje, jer se jako malo vidimo u zadnje vrijeme... Na faksu je cijele dane, a meni konstantno prijete zabrane izlazaka...

No, nema veze... Naša ljubav je jaka, i može puuuno toga izdržati...zapravo, neograničeno...


Evo, prilažem pjesmu koju sam napiso svojoj Martini, još i prije no što smo bili zajedno...


Noćnoj svjetlosti


Donesoh sreću pred tvoja vrata,
Donesoh toplinu u tvoj krevet,
Ali ostaješ elegična Ti,
O, kćeri svjetlosti.
O, Selena, ne zaboravi,
Dok Ti noge serpentinom hodaju,
Dok Ti oči zvijezde gledaju,
Ne zaboravi,
O, mjeseče eteralni,
Na ljubav, na suze,
Prosute za Tebe,
Za tvoje poglede tuge,
Za tvoje muke duge.

Ali Ti voliš samo jednog,
Samo Endymiona bijelog.
I srca slamaš bez kajanja,
Bez straha,
O, ljepoto pogubna,
Ljepoto moćna, božanska.

Sada samo stani i osjeti
To stablo boli, koje si stvorila
Na Olimpu i u srcu mom.
I bježi, bježi
Od sebe same,
Od one razarajuće tame.

Ima ljudi još, koji poput Tebe
Trpe veliku bol,
Prikloni se njima
Ili budi među nama,
Radosnima svima.

I što da kažem, Selena lijepa?
Nemoj postati slijepa
Jer dok rijeka moje ljubavi teče,
Za Tebe u životu još će biti sreće,
Tvoje srce, ponovo će biti veće...


Napominjem, ova pjesma je napisana prije cca 3 godine, pa ono...
Ali meni je krasna, jer su riječi direkt iz srčeka...

Uglavnom, ja sam sretan... Unatoč depresijama, jedan zagrljaj moje ljubljene je dovoljan da raspline svaku crnu misao...

Nakon par dana što evo, nisam ništa napisao, vraćam se još gluplji...
Iskreno, ne znam o čemu bih pisao... O nepravdi? Prožvakano... O ljudima? Opet prožvakano... Mislim da sam sve teme već "obradio"...

Ali ne!
Sjetio se onda, mačke. Da... Htio bih mačku. Sam sam po cijele dane, i pust mi je stan... A mačke su mi najdraže živine... Ali majka nikako da mi nabavi mače, da ga odgajam i pazim, i da mi radi društvo, kada to nitko drugi ne može. Treba mi prijatelj koji ništa ne traži, a daje potporu i razumijevanje. Treba mi nečija tiha prisutnost, da razbije monotoniju svakodnevice, treba mi netko tko će došetati do mene, pogledati me i ne reći ništa, a opet reći sve što treba.

Ali, evo opet, još jedne ideje! Ozar midrashim...
Vama te dvije riječi možda ništa ne znače, ali meni gore jasno u umu, pokazujući kroz prozor, u kaotično nebo, i jaš kaotičniji svijet....
Riječi su to koje me tjeraju u razmišljanje, turobno i teško. Govore mi o mojoj budućnosti, o mojoj prošlosti i sadašnjosti, ali ne daju mi savjeta, već samo gorke istine.
Prst je uperen,u drvo preko puta... Kako li se savija na vjetru... Kako li je slabo, kako nam je slično...

Da... Ne bih ja bio ja, a da ne napišem pjesmu, onako usput. Pa, evo:

Midrashim

Netko mi šapne, riječi jake
U mome uhu zazvuče jasne,
Rekoše stvari za mene bitne,
Objasniše i probleme, one hitne.

A ja pogledom potražih Zemlju,
I vidjeh, da treba joj pomoć,
Da pobijedi sebe, da nađe snage
Da zazelene se površine nage.

Prođe vrijeme, prođu dani
I prve travke niknu, šapnu tiho
Riječi hvale, Bogu i meni,
Što sad postoje,
Što Zemlja se zeleni.

A ja pogledom potražih sebe,
I vidjeh, da treba mi pomoć,
Da pobijedim sebe, da nađem snage,
Da zaštitim one, meni drage.

Prođe vrijeme, prođu godine,
I ja shvatih, da pomoć sam imao,
Svakim korakom, srce mi raslo,
Vidio sam sebe, i rekao:
"Ovo biće, napokon je odraslo"...





Možda je malo čudna... Napisao sam ju, kao i ostale, jer sam to htio, ali i morao... U pjesmi je skriveno pravo značenje riječi midrashim, koje možete provjeriti OVDJE..
Ma, nema veze...

Sve vas pozdravljam!