" 'S rioghal mo dhream... "

Ne znam zašto, ali tako sam iscrpljen, svime. Život sam lagano gubi postojanost, barem mi se čini.
Eto, razmišljam baš o životu. Razmišljam o naletima entropije, o prolazu svega. mislim, baš je naporno sve ovo.
Što da radim, sad, kada mi je život naletio poput stampeda, udario me svojim lošim stranama? Što da radim, sada kad je sve u kurcu?
Što bih trebao... Biti ću jak, stajati postojano pred tim "stampedom". Ja, mali čovjek, zar da se uopće nadam da mogu suprotstaviti se tako silovitom udaru?
Nadam se... Ako svi ljudi ovoga svijeta mogu, mogu i ja. Stvoriti ću preda mnom jedan štit volje, štit odlučnosti, štit mojeg razuma i mojih osjećaja...
Pitanje je koliko će taj štit držati, koliko ću se moći braniti. Ali, trebam li se uopće braniti? Možda da pričekam da stampedo dođe do mene, pustim da me izgazi, okruži svojom silovitošću, kako bih mogao ustati, i uživati u naletu koji će uslijediti, naletu svježeg povjetarca? Možda... Da, mislim da ću to učiniti, i vratiti svoju prisebnost. Ustati ću, jači, i sa lakoćom odgurnuti sljedeći stampedo. A onaj iza? Možda me on pregazi; ali znam, da ću iznova i iznova ustajati...

NAPOMENA: Ovo mi je 30. post... Jubilej... Jej...


Alice in chains - Rooster