nabukodonosor
|
zove me jedna poslovna kolegica 'alo mili, slijeće trkačica, a nema tko otić po nju, ajde i dužna sam ti uslugu'. a meni se ne da, čeprkam po blogu, nikako do arhive svoje ne mogu, sve mi zuji moja glavuša i čekam da mi se javi neka plavuša. ne da mi se ponovo pričat vam bajke al ovdje se radi o tonique s jamajke, pokupim ja nju s aerodroma i vozim ravno do hotela. klasično upoznavanje uz stisak ruke i pogleda me oštro, poput štuke, pita me nešto o vremenu i odjednom osjetim nešto na ramenu. vozim polako i pravim se lud, da pobjegnem, nemam kud, pogledam ju milo, ispod oka, a ona se naceri baš kao foka. vidio sam ju i na aerodromu dok je stajala na dolaznom peronu, guza joj je bila još u avionu a meni misli već na stadionu. zamislio sam ju u onom uskom dresu kako bi bilo veseljku u tom mesu jer to je žena sazdana od stijene baš takve su misli morile mene. znate i sami kakve su crnkinje od uvijek one bile su robinje pogled im kao u avetinje a guza, ma ko da jede mekinje. i ko si ne bi poželio jedno ludo veče u mraku uz jamajčanku i svijeće teško bi mi je bilo ne reagirati na to pa stoga vraćam priču nazad u auto. vratim joj ja osmijeh kratak a ona će meni kako sam sladak da nije mogla dobit boljeg vozača a meni se veseljko puni poput razarača. zamišlja on kako prodire u dupe i nije ga strah te njene crne rupe mozak šalje signale i u nogu tako da vozim najbrže što mogu. u par minuta smo došli do hotela, a ona je iz auta izletjela ravno na recepciju, pokupila ključeve i akreditaciju. ostao sam na hodniku sam. čeprkao nos i gledao van. više me nije ni pogledala već se prema liftu uputila. tad se naglo okrenula i namignula, te me pozove da joj torbu pomognem odnijeti u sobu... |