pandemija
|
probudim se jutros i čujem kroz prozor u daljini kombajn kako vrši, pogledam malo niže, a tamo mi veseljko ranom zorom strši. okrenem se oko sebe da vidim ima li išta da se jebe no nikog nije bilo u blizini pa upalim teve i prebacim na one kanale di se tete uvijek skidaju. na jednom programu dve talijanke zaslužiće penziju jer kad god tamo prebacim njih dvije su u lajv akciji. digići zovu telefonom i preklinju da im pokažu svoje ćućice, al one se ne daju već im samo tu i tamo namignu. jedna je debeljuškasta, druga umjetne balone ima, idem dalje, vrtim, dosadno mi s njima. na kanalu do njih opet talijanka no ne onakva na kakve smo navikli nego afrotalijanka melje li ga melje. ima velike sise skoro kao zelje. da mi veseljko ne bude u muci sada ga već držim ja u desnoj ruci. prebacujem na kanale nove dok mi ruka bježi gore dole. šarajući po satelitu došao sam do švabica, zažmirim i pomislim 'kako krasna drkica, ranojutarnja'. crvenokosa pleše i polako se skida, a ja pomalo pojačavam ritam i uz radio glasan veseljko je konačno prazan. olakšanje je potpuno i brišem ostatke, navlačim gaće i hlače kratke te krećem prema kupaoni. uto mi zvoni zvono s vrata, tko li će to biti, susjed, poštar ili tata? onako razdrljen ni ne škicam kroz špijunku nego otvaram i gledam prekrasnu šunku. 'čula sam muziku pa sam navratila ako imate malo neskafea' kaže mi susjeda. o blesavice jedna što nisi došla prije 5 minuta, možda ipak da ju pitam želi li ući i sjesti, ma što ću sad s njom kad veseljko je u nesvijesti. 'ne pijem kavu stvarno mi je žao, al možete večeras navratit na kakao...' |