sve je to zbog sira
|
neki ljudi znaju vrlo rano što žele od svog života. a neki nikada. pa ni tada. da li ih zbog toga treba manje cijeniti? ne vjerujem. siguran sam. ni slučajno. ja znam što želim od svoga života. želim se buditi svako jutro s osmijehom na licu. to mi je dovoljno. lažem. i želim biti ludo zaljubljen. e sad mi je dovoljno. crkvenjaci ne vjeruju u evoluciju, a evolucija je jedino u što ja vjerujem. ovo što slijedi je kratki prikaz moje evolucije... sa 14 sam htio biti DRAŽEN PETROVIĆ, bio sam lud za njim, trčao sam skakao šutirao 1000 lopti svaki dan jer sam htio biti kao on... tada su stigle ratne godine. ujebale me do kosti. sa 16 sam htio bit ustaša. mrzio sam svakog i svako je mrzio mene. ostao sam bez svega - samo tuga mi ostala... al kako je pubertet jačao politika me popustila, pomirio sam se sa prokletom sudbinom jer ništa nisam mogao promijeniti i više sam se posvetio sebi. s 18 sam htio biti don johnson. faca frajer jebač... i nisam bio toliko loš ko što kruže glasine. stigli su studentski dani u zagrebu. zagreb - grad s milijun don johnsona. trebalo mi je nešto novo. neki cilj u životu. želio sam putovati svijetom. s 20 sam želio raditi na naftnoj platformi. po mogućnosti u norveškoj jer oni najbolje plaćaju... no do 22. sam shvatio da ne želim nikud iz zagreba. da mi je ovdje prelijepo. da sam postao purger. tada sam želio da je svaki dan četvrtak u sokolu, da je svako veče hip-hop-r'n'b night, da se pleše da se repa da se klima glavom do ranih jutarnjih sati... al od nečega čovjek mora živjeti. fakultet se bliži kraju. i što sad? ne želim van. volim hrvatsku. s 24 sam htio pokrenut biznis. kamenoklesarska radnja. izrađivanje nadgrobnih spomenika, pločica i svega inog što uz to ide. problema s tržištem ne bi trebalo biti. mrtvih uvijek ima. i trebaju spomenike. kuće se uvijek grade. i trebaju pločice... cijeli život sam u sportu. a tada me pukne još jedan, još luđi od svih do tada. i zarazim se totalno. bowling. ajme blesavca. toliko me zviznuo da sam počeo radit na kuglani u importaneu ne bi li svaki dan mogao kuglati. u 26. sam želio svoj bowling centar. ne prevelik, 16 ili 24 staze. želio sam kuglati dan i noć... i danas kad radim posao vezan za sport, a tako daleko od fakulteta i bowling centra, ujutro se budim s osmijehom na licu, slušam ptice kako pjevaju i koristim svaki slobodan trenutak da odem duboko u netaknutu prirodu, u ribolov ili samo šetnju... a što želim od života? želim sve. i ništa. |