srijeda, 17.11.2010.
Draga prijateljice...
Ispričao bih ti jednu sasvim običnu priču. Istinita priča. Bio je to jedan sasvim običan dan. Mala trema oko novog posla, ali ona pozitivna jer on sebe uvijek tjera da bude pozitivan. Bilo je taman negdje u ovo doba prošle godine. Jedan slučajan susret koji nije mirisao ni na što posebno, nije ličilo da bi taj susret i upoznavanje dvoje dotadašnjih stranaca moglo krenuti u interesantnom smjeru. Sve se jako brzo razvijalo, nekoliko kava u gradu i njegovih pogleda koje bi uhvatila na tren, dali su joj premalo podataka da mu se sviđa. Počeli su povremeno razmjenjivati poruke pa sve češće i češće. U početku pod izlikom posla, a poslije….ustvari tko zna kako je započelo ono pravo intimno, ali ipak nevino druženje. Ona je tek nakon nekoliko mjeseci shvatila da joj je dan kad je upoznala novog (na kraju se ispostavilo i jedinog pravog) prijatelja, promijenio život.
Malo pomalo, on joj se počeo uvlačiti pod kožu, osvajati put do njenog srca. Nešto kao nemoguća misija osvajanja neosvojivog i dobro sigurnog dvorca na vrhu brda. Imala je svoje visoke zidine sazidane od svakodnevne rutine koju nikad nije kvarila. Imala je veliku vojsku licemjernih i lažnih kolega i prijatelja koji su krajem oka pratili svaki njen korak ''čuvajući'' je od neprijatelja. Imala je čak i veliku nabujalu rijeku koja je tekla oko nje u obliku vječnog saveza s drugim. Bilo je jednostavno nemoguće osvojiti taj prelijepi bijeli dvorac na vrhu brda. Osim toga ona je po prirodi bila nepovjerljiva, riječima nije otkrivala mnogo. Ali on nije poznavao riječ ''nemoguće''. Otključavao ju je malo po malo, djelić po djelić njenog obrambenog zida padao je pred njegovom ljubavi. Njegova iskrenost je bila najjače oružje koje je uspjelo pobijediti sve barijere nepovjerljivosti. To oružje on je tek pomalo otkrivao. Ustvari ona je na njega tako djelovala da jednostavno nije mogao nikako drugačije osim iskreno. Pričali su o svemu, otvoreno, bez imalo straha da bi onaj drugi mogao to iskoristiti. Otkrivali su jedno drugom neke stvari koje nisu govorili nikome do sada.
U to vrijeme puno stvari koje su se događanje njima dvoma nisu imale smisla. Ustvari, niti danas oni ne shvaćaju što se dogodilo, što ih je toliko snažno ponijelo jedno prema drugom. Isto da su podlegli nekoj čudnoj i nevjerojatno jakoj kemiji koja je njihove snove pretvarala u stvarnost. Nije više morala sanjati nekoga tko će je razumjeti u potpunosti, u čijem će se zagrljaju osjećati sigurnije nego da je čuva cijela vojska. Pokušala mu je objasniti da kad je s njim, vrijeme stane u tom trenutku. Ništa drugo je ne zanima, nitko drugi ne postoji osim njih dvoje. Njih dvoje kad su bili zajedno, vrijeme jednostavno nije imalo svoje značenje. Ništa drugo ih nije zanimalo osim njih dvoje. Niti jedno niti drugo do sad nisu osjetili ovako nešto. Iako su do sad mislili da im je taj dio života riješen tek sad su shvatili da su oni zapravo jedno drugom prave polovice. Nije bilo sumnje. Ako bi i posumnjali u jednom trenutku, sve to bi se raspršilo već na prvom sljedećem susretu, zagrljaju, uzdisajima. On je za nju radio neke lude stvari. Stvari koje samo rade zaljubljeni teenageri i koje su jednom skoro tridesetogodišnjaku nezamislive. Volio ju je više od ičeg na svijetu. Govorio joj je da će uvijek biti uz nju i da je nikad neće povrijediti. Bili su to nevjerojatni i uzbudljivi osjećaji. Osjećaji za koje su oboje mislili da više ne postoje. Bilo im je toliko lijepo u to vrijeme da ponekad jednostavno nisu znali sanjaju li ili je to stvarnost. Svaki trenutak dana svodio se na traženje prilike da se njih dvoje čuju. Dovoljno je bilo da se njih dvoje pogledaju i riječi bi bile suvišne. Bili su kao neka izvanzemaljska bića kojima riječi nisu bile potrebne. Kratkim pogledom bi sve govorili, i razumjeli su se kao nitko do sad. Ovo je priča koja je bila zabranjena, ali priča koja bi bilo gdje u svijetu imala sretan završetak.
Ona sada živi svoje snove, a on sanja nju. Iako su našli svoje prave polovice nisu imali dovoljno hrabrosti da se suoče u bliskoj borbi s onim najljućim protivnicima. Ona sad sjedi na svom dvosjedu. Tek povremeno se sjeti jedne nevjerojatne ljubavi, a on…on uporno gleda u svoj mobitel nadajući se nekom glasu od nje. Konci života lagano mu izmiču iz ruku i ono u što je vjerovao svim srcem polako gubi svoj sjaj. I nije ovo kraj priče. Nitko ne zna kada će taj kraj doći, a do tad ona će i dalje uživati u svojoj svakodnevnoj rutini i raditi, spavati i pitati se kako je moglo sve biti, a on…on će je vječno čekati u svojoj tuzi i molit će Boga da ga se povremeno sjeti, barem u snovima…
Najbolji prijatelj
- 06:53 -
