petak, 05.11.2010.
Sinoć smo sjedili pod svjetlom mjeseca, ti i ja, sami ti i ja
Sinoć smo sjedili pod svjetlom mjeseca, ti i ja, sami ti i ja, sunčice moja. Iako je već davno pao mrak bilo je poprilično svjetlo u okolini. I ne znam jeli to od mjeseca ili od sjaja tvojih očiju, ali bili smo ti i ja, sami ti i ja, sunčice moja. Jedna sjena tvoja, jedna sjena moja, sami ti i ja…
Pokušavala si mi reći nešto, bar sam vidio da se miču tvoja usta. I na trenutak sam se uhvatio u neugodnoj situaciji jer ništa nisam čuo što si govorila. Samo sam promatrao lagane pokrete tvojih prelijepih usana pod svjetlom mjesečine, u prirodi nadomak malog groblja, svijetlile su sunčice moja, tvoje prelijepe usne koje su me opijale, svijetlile su. Shvatila si da te ne slušam i da imam hipnotizirani pogled, u šali si me lagano udarila i zajedno smo se nasmijali. I svaki put kad te vidim u sebi kažem: ''E ovo je najljepše izdanje u kojem sam te dosad vidio''. Mada znam da se lažem, jer siguran sam, srećo moja, da već sutra kad te vidim, bit ćeš ljepša nego ikad.
Sjedila si noćas tu pored mene, pod svjetlom mjeseca, sjedili smo. Pričali smo tiho o različitim temama mada ustvari niti jedna od tema nije previše okupirala naše glave. Znali smo zbog čega smo tu. Znala si da te još volim…ja iskren i ponekad pre otvoren, ti tvrdoglava s teretom svoje proklete savjesti. I znala si da nemam snage da jednostavno otkažem svoje osjećaje. Isto tako si znala da zbog tvoje ljubavi nikad neću napraviti neku glupost koja bi ugrozila tvoj osjećaj sigurnosti koji ti je toliko važan i uživala si u svim privilegijama te spoznaje. Već pet mjeseci svu svoju energiju usmjerio sam u potragu svake minute tvoga društva. Ponekad sam se zamišljao kao da u pustinji tražim vode. Ne mogu prestati tražiti je jer umirem od žeđi i znam da ako odustanem lagano ću se ugasiti, a moja želja za životom prevelika je da bih odustao tek tako. Želim se napiti vode s tvojih usana i utažiti svoju žeđ kako bih mogao nastaviti hodati dalje u potragu za još kojom kapi tvoje ljubavi.
Jer tvoje usne nikad mi ne izlaze iz glave. Najviše volim kad ti nešto pričam, a one razvučene u lagani osmjeh slušaju me sa svim svojim sjajem. Samo mali djelić njihove topline želio bih osjetiti na svojim usnama. Čak i ako je krivo to što želim, ja ih želim. Ugasi ponos na dvije sekunde jer samo to mi je dovoljno. Da osjetim puninu njihovu i kako se rastapam dok me dodiruju. I svaki dan se budim s osmjehom jer znam da je napokon došlo jutro i da ću te MOŽDA danas vidjeti. Svaki put kad pomislim na nešto tužno pokušavam se razveseliti tvojom slikom u svojoj glavi i svaki put kad vidim nešto lijepo želim tebi to donijeti sunčice moja. Bio sam u mraku toliko dugo čekajući svjetlost i sad kad si uletjela u moj život dani mi se više ne čine kao noći. Stvarno se ne sjećam kad sam i jesam li uopće osjećao se ovako ikad. I znam da voliš reći kako nije ništa ozbiljno, ali meni je i to nešto.
Sinoć smo sjedili pod svjetlom mjeseca, ti i ja, sami ti i ja, sunčice moja. Iako je već davno pao mrak bilo je poprilično svjetlo u okolini. I ne znam jeli to od mjeseca ili od sjaja tvojih očiju, ali bili smo ti i ja, sami ti i ja, sunčice moja. Jedna sjena tvoja, jedna sjena moja, sami ti i ja…
Tvoj najbolji prijatelj
- 15:40 -
