srijeda, 03.11.2010.
Svaki dan te ljubim u snovima
Ne tako davno znao sam se žaliti kako mi dan traje prekratko i da bi dobro bilo da je duži. I ne mogu vjerovati da se sve toliko promijenilo u tako kratko vrijeme. Više mi dani nisu kratki, više mi ne fali vremena. Imam ga na pretek. Svaki sat mi traje kao mjesec, a svaka minuta kao godina. U prosjeku pogledam na mobitel svakih dvije minute u iščekivanju nekog znaka od tebe i to me izluđuje. Kako sam dozvolio da mi se ovo dogodi, pitam se? Ili se na te stvari jednostavno ne može utjecati? Milijun pitanja, a odgovora ni blizu. Otkad si ukrala moje srce i postala moja najveća želja ja živim s tobom, za tebe, u tebi…
Kako mi se dogodilo da zavolim oči koje nikad neće biti moje? Možda sam kasno shvatio, možda je sve trebala biti samo igra…pitam se….i opet gledam u glupi mobitel, a tebe nema. Opet te zamišljam što sad radiš, s kim se smiješ, tko je najsretniji čovjek na svijetu jer ima tebe…draga moja, nikad moja. Toliko sam muke prošao u životu i bio sam uvjeren da me više ništa ne može iznenaditi, ali Bog je za mene pripremio još jedan veliki test. Dao mi je da vidim tvoj vedri osmijeh, tvoje lijepo lice i velike crne oči koje su sjale na zimskom suncu. Nikad neću zaboraviti dan kad sam te prvi put vidio i čuo tvoj glas. I sad živim za svaku tvoju poruku, poziv, osmjeh, riječ (a riječi nije lako izvući iz tebe). Svaki dan sve više i više mi se uvlačiš pod kožu i nemoj mislit da ako prestaneš komunicirati sa mnom da ćeš promijeniti stvari. Tako mi trebaš, tako te želim, želim osjetiti te tvoje usne, ruke oko mog vrata…i mrzim se što sebi ovo radim…pitam se…zar je grijeh voljeti? Izgleda da jest, a kazna za to je da zavoliš nekog tko ne može biti tvoj.
Volim sjaj u tvom oku kad nam se pogledi susretnu, ali ti to ne primjećuješ ili samo dobro glumiš. Pogledaj me sad. Vidiš li sjaj u očima i bol na licu? Vidiš li biće tu što stoji ispred tebe, a ni da riječ izusti s usana? To sam ja…tvoj cigan i najbolji prijatelj…ne boj se, predaj mi se, otvori srce, ne boj se. Znamo oboje razlog što ne možemo biti zajedno, jedno. Drugi nam nikad to ne bi dozvolili, a ni naš ponos i ona tvoja glupa savjest! Ustvari ja sam ponos već izgubio, a savjest….savjest nikad nisam ni imao. Ali zašto niko ne bi mogao shvatiti da te volim, da mi trebaš i da polako se gasim bez tebe? Volim kad me zoveš prva, volim kad me zezaž i ložiš, volim kad mi živce vadiš… Nadam se da ti bar ponekad dođem u san ružo moja, svaki dan te ljubim u snovima iako znam da mi nećeš doći ni ove noći i znam da nismo suđeni jedno drugom na ovom svijetu, ali možda jednom ipak…možda na onom drugom sreće više budemo imali.
Tvoj najbolji prijatelj
- 00:44 -
