SRETNA VAM NOVA GODINA
„Biš' ti mogao sada sexati“. To pitanje uputila mi je mlada dama koja je znala da se na nju „palim“ u svim prilikama.
Godilo bi mi to pitanje da se toga trenutka nisam nalazio na sedežnici 30 m iznad zemlje koja je uz to i bila trenutno u kvaru. Ne samo što je bila u kvaru, već je svako toliko proklizala u nazad nekoliko metara. S obzirom da se ja grozim visina i hladnoće moram li spomenuti da je temperatura toga trenutka bila znatno ispod ništice. Bio sam smrznut i uplašen. A sve je počelo sasvim slučajno, barem sam ja tako mislio.
Toga dana skijao sam na baby stazi, dobro ne baš na baby, ali na stazi za početnike. Nakon 105-tog kruga do mene su doskijale moje dvije prijateljice.
„Hej, ideš sa nama, znamo super stazu, lagana je ali duga. Prava uživancija“.
Priznajem da mi je već dosadila ova na kojoj sam skijao, a i neki roditelji su me čudno gledali. Čuo sam jedan komentar nekog bapca koja se igrala sa unučućima. „Stari konj tu se skija sa djecom“.
„Ok, idem sa vama ali bez jurcanja i ostalih perverzija, pliz“.
„Ma di b mi“, u glas su odgovorile.
Da sam tada znao da mi je to najgora skijaška odluka ostao bih i dalje na baby stazi, ali ne, ja sam htio biti frajer.
Prvi šok sam doživio kada su me moje „dame“ dovele na vrh fis staze. Bila je kratka ali strma, ma što strma, nisam vidio dno, kao da je zavrnuto ispod mene.
„ Vi niste normalne, pa ja ni mrtav ne idem na tu stazu, izgubiću glavu“
„ Ma daj ne budi šonjo, dva tri zavoja i dolje si, a kada se spustiš dobičeš nagradu“. Šeretski se nasmijala jedna od njih uz jebozovan pogled.“ Vruču nagradu“.
Nisam se više dvoumio, pa što, skijao sam ja i na gorim stazama, na gorim da, ali na strmijim sigurno ne.
Tu stazu pravi skijaši odrade za cca pola minute, ja sam ju „pilio“ oko pola sata. Naravno, moje prijateljice su samo mrdnule par puta guzovima i bile su na dnu. Moji guzovi su cijelo vrijeme strugali po snijegu dok mi je koljeno gornje noge udaralo u bradu. Bilo je strašno. Konačno sam se spustio i u stilu Alberta Tombe dojurio do „Bajte“ pred kojom su njih dvije ispijale po tko zna koju vruču rakiju.
„Pa di si čovječe, rakija ti se već ohladila pa smo je mi morale popiti, naruči si novu, a možeš i nama zavrnuti novu rundu“. Oči su im se već caklile. Ona mlađa mi je prišapnula.
„Ti si moj heroj, danas si moj, dođi zamnom kada popiješ rakiju“. Odmah sam naručio duplu, malo alkohola ne škodi. Nakon što smo popili krenula je prema „tanjuru“ (žičara).
„Pazi da ne nagnjeteš jajca, trebaće ti“, zavodnički se nasmijala. Vožnja na „tanjuru“ trajala je, za mene, neuobičajeno dugo. Moje prijateljice su bile ispred mene tako da sam se zabavljao procjenjujući koja od njih ima bolju guzu. Dolaskom na vrh, nemalo sam se iznenadio kada smo „presjedali“ na sedežnicu. Bila je za dvije osobe, tako da je ona „starija“ prijateljica otišla sama a ja sam ostao sa ovom mlađom. Sedežnicom sam se do sada vozio samo jednom i to kao šetač, nisam niti tu vožnju zapamtio po dobru. Nakon desetak minuta vožnje prijateljica mi je objašnjavala postupak silaska sa sedežnice, kako držati štapove, gdje staviti skije, kada se iskijati sa sjedala. Sve mi je to bilo ful komplicirano ali najgore mi je bilo što sam tako visoko, uz to puše neugodan vjetar, hladno je, na brkove mi se nahvatalo inje. Taman kada sam pomislio da gore ne može biti, sedežnica se zaustavila. Pretrnio sam, tada je krenula par metara u nazad tada sam se ..........Nisam bio siguran dali sam napravio ono ili ono drugo ili možda oboje.
„Biš' ti mogao sada sexati“? Upravo toga trenutka stigla mi je ta ponuda. Spasili su me majstori koji su baš tada osposobili žičaru koja je krenula. Na vrhu nas je dočelala naša prijateljica. Ona mlađa odmah joj se požalila da mi je ponudila sex ali da se ja nisam izjasnio, a to znači da sam ju odbio, a pošto sam ju odbio smatra da više ne treba gubiti vrijeme samnom te da je život prekratak i da ona ide tražiti nekoga tko je za sex.
Obe su nestale u vidu magle. Ostao sam zbunjen na samom vrhu neke planine. Nije bile druge mogučnosti nego se spustiti skijama do dna. Obavio sam razgovor sam sa sobom, pa što, ako sam prošao onu fis stazu, proći ću ja i ovu. Procjenjivao sam skijaše koji su pristizali, već po opremi i markama skija vidjelo se da su to vrhunski skijaši. Okrenuo sam se tražeći još koji alternativni izlaz. Pažnju mi je privukla jedna oglasna ploča sa shemom staze. Na ploči je pisalo na nekoliko jezika.
„Ova staza je u kategoriji „Crnih staza“, izuzetno je opasna, ledena i strma te se preporuča samo naprednim skijašima“.
Na dno sam došao nakon nekoliko sati. Svi su me čekali. Finiš sam odradio besprijekorno. Aplauz je bio glasan. U zagrljaj su mi dojurila supruga i djeca. Bilo je dirljivo. Jako su mi se radovali. Supruga mi je nježno prišapnula.
„ Davaj lovu, sve pare si jutros uzeo sa sobom, djeca i ja smo cijeli dan bez novaca i gladni i žedni“. Tada mi je bilo jasno zašto mi se toliko raduju.
Jebeš skijanje, tko me i nagovori da se naučim skijati, a one dvije „oštrokonđe“, e te će mi platiti. Nikome nisam pričao što mi se desilo. Rekao sam samo da sam htio iskušati svoje skijaške sposobnosti.

„Što ovdje smrdi, kao da se neko ......fuj“. Brzo sam se udaljio u pravcu sobe. Treba se istuširati i presvući. Uskoro počinje doček nove godine. Neki će slaviti u restoranu, neki na skijalištu, a ja, ja ću se povući u krevet i liječiti zadobivene rane. Prijateljima ću poručiti samo SRETNA VAM NOVA GODINA.

OBRTNIK I PARTNER
Svakoga dana napadaju me s nekim telefonskim anketama. Dali sam ovo, dali sam ono. Imam li redovitiu ...., bože me prosti. Mogu li još ......, a ako ne mogu oni imaju rješenje za mene, pa koliko puta tjedno to radim, e ludih li ljudi, koliko puta tjedno. Bolje da pitaju koliko puta godišnje ili dvogodišnje, petogodišnje. Vrhunac je bio prije par dana kada me je jedna mlada dama prozvala poduzetnikom.
Ja joj rekoh: „ drago dijete ja ti nisam poduzetnik, ja sam obrtnik“.
„Nemožete vi biti obrtnik u koliko imate tvrtku, vi ste poduzetnik“. „ Da, ja imam tvrtku, ali sam obrtnik. U toj tvrtki obrčem dugove i ništa ne poduzimam, znači da sam obrtnik“.
Potrajalo bi naše uvjeravanje i duže da joj nisam održao predavanje iz Hrvatskog jezika.
„Vidi drago dijete. Poduzetnik je riječ nastala iz izvedenice – nešto poduzeti u vezi ....., a pošto ja već godinama ništa ne poduzimam niti na jednom polju, nemogu biti poduzetnik“. „ Obrtnik je riječ nastala iz izvedenice obrtati nešto ili nekoga, e vidiš, akcenat je na nešto a još više na nekoga. Zato ti mogu reči da sam ja bio obrtnk još davnih godina kada sam, najčešće obrtao nekoga, po mogučnosti na leđa, ako taj netko nije imao neke druge želje“. „Nakon toga sam postao poduzetnik, znači poduzimao sam određene radnje u svrhu stvaranja kapitala i materijalnih dobara. Naravno i dalje sam se bavio obrtništvom ali više onako, u fušu“. „Prolazile su godine i ja sam ti sve manje fušario. Postao sam uzorni građanin ove države. Čim nešto počinješ raditi legalno, to se više ne može nazvati fušem. Ruku na srce, nitko te niti ne kntrolira koliko si revan, kada si u legali“.
Zbunjeno me slušala, ali se ja nisam dao.
„Vidiš, ja sam ti od danas u štrajku. Onaj peder od direktora nije mi dao plaču od veljače. Pa što on misli od čega ja da živim. Sve dok ne dobijem plaču, ne radim, pa neka se on slika“.
„ Oprostite, ali meni ovdje piše da ste vi direktor“.
„Jesam, ja sam direktor ali ja sam i radnik, znači: radnik-direktor, jedini zaposleni u firmi“
„Znači vi ste sami sebi u štrajku“?
„Ne gospođice, niste razumjeli. U štrajku je radnik. Kakva bi to bila firma da štrajka i direktor i radnik. To štrajka onaj peder koji misli da ima neka prava u ovoj firmi. Nema on nikakvih prava, on ima da radi što mu se naredi, ali neeee, on filozofira, traži beneficije, K 15, Božičnicu, godišnji 4 tjedna. Ma dobiće on nogom u tur“.
„Sada tek ništa ne razumijem, a tko je vlasnik tvrtke“
„ Tu sam vas čekao, vlasnica tvrtke je moja supruga. E ta je tek zajebana. Nju vam zanima samo profit. Lova, lova, lova. Jednostavno me prisiljava da budem poduzetnik. Kada bi ja i pokušao da malo skrenem i da postanem obrtnik, ona me okrene nazad. „Nema obrtanja idemo raditi, troškovi života su skupi“. „ I tako vam ja non-stop radim. Najčešće obrčem dugove, pretačem šuplje u prazno, plate niti onako nema. Baš me briga. Vrijeme prolazi, staž i godine idu. Rezervirao sam si mjesto u staračkom domu i čim odem u mirovinu selim se tamo. Biće tamo komada kao u priči, pa se nadam da ću onda moći ponovo obnoviti svoj obrt iz mladosti i ponovo početi obrtati. Pa to je kao kada jednom naučiš voziti bicikl. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, dobro, 40-50 godina starije nijanse, ali Bože moj. Tako čemo moj radnik i ja i dalje biti OBRTNIK I PARTNER.

SRETAN VAM BOŽIĆ BOBRI LJUDI
Božićni praznici uduvijek su bili dani okupljanja obitelji,kičenje jelke salon bombonima, razmjenjivanja poklona, bogate trpeze. Kolači, pečenke, raznorazna fina pića na stolu i nekako tih dana svi su fini jedni prema drugima.
Tako je bilo i u mom djetinjstvu, sve do jednog Božića koji pamtim još i dan danas. Nekako za Božić je pravilo da se slavi u krugu obitelji i da se neide u goste toga dana. To pravilo nije vrijedilo jedino za nas djecu. Mi smo već od ranih jutarnjih sati odlazili kod rodbine u čestitanje. Naravno, čestitari bi bili počaščeni kolačima, za poklon bi dobili pokoji „salon bombon“, jabuku, dva-tri orasa, a dobiti maranču, e to se dobijalo samo u bogatijim kućama. Bili smo zadovoljni. O nekim igračkama nije bilo niti riječ.“ Božić je dan Isusovog rođenja i treba ga proslaviti skromno i u molitv“, uvijek je govorila moja baka.
Odlazak u goste na dan Božića bio je dozvoljen samo onima koji su druge vjeroispovijesti. Tako je u našu kuću, na čestitare dolazilo nekoliko obitelji druge vjeroispovijesti. Svi su oni bili dragi prijatelji mojih roditelja, te su ih oni također pozivali „na svoj Božić“. Bili su to dragi ljudi koji bi, nama djeci, donijeli pokoji sitni poklončić.
Među njima, isticao se Momčilo, ljudina od sto i koju kilu koji je obožavao mamine kremšnite, a tko nije. Mama i tetka (mamina sestra), bile su vrhunske kuharice, a njihove kremšnite, e to su bile delicije o kojima se pričalo u nekoliko sela. Onako visoke, sa puno žute kreme, a između gornje korice i žute kreme, šaum pjena (pjena od bjelanjaka sa šečerom), pa hrskave (a ne gnjecave) korice, prste za polizati.
Toga Božića mama i tetka napravile su nekoliko plehova kremšnita, dan prije božića. Toga dana nisam bio kod kuće, imao sam neodgodivih obaveza oko pripreme za čestitanje, a i snijeg je već pao tako da sam morao pripremiti svoje klizaljke koje smo napravili moj djed i ja. Obično dan pred praznike obrezuju se kolači pa je to idealna prilika da se naklopaš kolača, a nitko ti to ne broji u količinu pojedenoga. Naravno, toga dana propustio sam i oblizivanje šerpi u kojima su se pripremale kreme za kolače, drugim riječima izvisio sam. No ipak nisam bio tužan, provjerom inventurnog stanja u smočnici (ili Špajzu), procijenio sam da mogu računati barem na tri, pa možda i na četiri kriške kremšnite, što je za sedmogodišnjeg dječaka u razvoju bila i dostatna količina.
Dan Božića. Rano izjutra sam krenuo u čestitanje. Dobro me išlo. Dobio sam od djeda i jednu petstodinarku uz uvijet da nikome nesmijem reći. Vrijeme ručka nakon mise. Grizla me savjest, onako, malo. Mama nam je svakom od djece za milodar (lemojziju) dala po dvijesto dinara. Isfolirao sam onoga koji skuplja lovu smotavši novčanicu među prstima. Ma oprostiće mi Bog. Zna on da trebam tu lovu da si kupim novu loptu. Inače nikada neću zaigrati za prvu ekupu moje ulice (tko je imao loptu taj je bio glavni).
Ručak. Molitva prije ručka. U gostima nam je i Momčilo sa suprugom, sitnom ženicom ali vrlo glasnom. Rućak je bio jako fin. Bilo je tu svega, od purice, do kobasa. Za takav blagdan treba nešto i žrtvovati, mi smo žrtvovali jednog starog purana (e neka mu, ganjao me godinama po dvorištu) i jednu svinju, onako oko 250 kg, za praznike, a pravo kolinje će biti za nekoliko dana, još četiri komada, da se nađe, nedaj bože suše, poplave ili neke elementarne nepogodode. S tom teorijom sam se odmah složio, nedaj Bože, neka se ima.
Na stol je stigla kremšnita. Danas kada vratim film tada mi je izgledala, onako, nježno kao Merlinka kada pjeva Kenediju „Happy birtday“, prpošno kao one plesačice u „Mulen Rougeu“, izazovno kao .......bože me prosti, skrenuh sa kremšnita na sex. Rekoh na stol su stigle kremšnite.
Oduvijek sam govorio da u našoj kući ima duhova. Zbog toga sam dobijao šamare. Baka je hodala po kući sa križem u rukama i nešto mrmljala, valjda se molila. Vješala je češnjak po zidu. Mislim da mi je jedino ona vjerovala. Kako objasniti činjenicu da se naša kuća napunila čestitarima onoga trenutka kada je mama na stol stavila kremšnite, ako nema duhova.
Prebrojao sam pristigle goste. Pomnožio, podijelio, zbrojio i oduzeo, po mojo računici još je nekoliko kocki kremšnite bilo viška ako ......... E to ako se i dogodilo.
Pošto je bio Božić, mi djeca nismo smjeli ići van (pa Božić se slavi u krugu obitelji), nego smo imali svoje male „anatomske“ stolice, koje je izradio moj djed za svakog svog unuka. Sjedili smo uz peć i neprimjetno (nismo smjeli buljiti u goste) brojali koliko jedu. Moja mama je imala teoriju, prvo gosti, pa kada gosti odu što ostane pojedu djeca. Na plehu je ostalo još četiri kocke kremšnite. Momčilo je nakon maminog nutkanja izjavio da više nemože niti disati koliko se najeo. Odmah mi se svidio, na prvu, ali ona njegova kržljavica, e ta nema mjere. „Ja bih mogla još jednu“, pa još jednu. Sada me je već uhvatila panika. Nas je troje djece, a ostale su još dvije kremšnite. Kada je posegnila, na mamino nagovaranje (jezik pregrizla) i po onu zadnju tada sam skočio, „pojede ova i moju kremšnitu“. Natao je tajac. Momčilova žena se posramila. Ja sam počeo plakati. Gosti su se brzo počeli opraštati. Močilo mi je tutnuo u džep petsto dinara. Mama je bila posramljena, brat je kratko prokomentirao „najebo si brajo“. Znao sam to i sam. Razmišljao sam, čim će me mama tući, šlauf od veš mašine, šnura od pegle ili držalo od partriša. Neznam što je gore. Nakon što je mama ispratila goste slijedilo je verbalno maltretiranje u smislu „što će ti ljudi misliti o nama, ja sam nesreća ove kuće, zbog mene se svi stide“. Brat mi je u prolazu opalio jednu pedagošku iza uha i otišao pojesti onu jedinu šnitu koja je ostala. Mama me prebila sa žnurom od pegle (tada su žnure bile mobilne, sa dva utikača). Nakon toga je iznijela na stol novi pleh kremšniti. „Evo ti žderonja pa se sada najedi koliko te volja“. Kome je bilo do kremšnita nakon tolike sramote i bruke. Mrzio sam kremšnite ali sam ipak pojeo četiri zacrtane kriške, iz inata. Jedino me u dobrom raspoloženju držalo saznanje da sada imam lovu za novu kožnu loptu. Od sutra sam ja novi kapiten ekipe. Što na kraju reći osim. SRETAN VAM BOŽIĆ DOBRI LJUDI.

RADUJ NAM SE NARODE
Prije nekoliko dana sreo sam starog poznanika kojeg istini za volju nisam vidio duže vrijeme, iako živimo u istom gradu. Valjda nas ne vežu više isti interesi i zanimacije, a znali smo mi, nije da nismo, zaružiti vražje. Bilo je to vrijeme kada smo bili mlađi i poletniji. Danas nam se razgovori svode na pitanje „kako tvoja prostata“ ili pitanja na sličnu temu.
Kaže mi poznanik da svaki tjedan čita moju kolumnu na 5portalu, ali da sam već pomalo dosadan sa svojim pričama iz davnina i zašto ne pišem o današnjim aktuelnim temama iz svijeta shou biza ili o političarima?
Rekoh mu, vidi: „od komada iz shou biza moju pažnju više ne može zaokupiti niti jedna coca, muški me nisu nikada niti zanimali, a zadnji komad koji je zaokupio moju pažnju je dama koja je snimila mali filmić, a sada što se mene tiče, može snimiti i cjelovečernji film, đaba joj ga bilo“.
Nije da ta dotična dama nije imala uticaja na moj „društveni“ život, pa ipak sam ja bio među rijetkima, neprikosnoveni vlasnik tog video uratka. Toliko sam ga ljubomorno čuvao da niti jednoj dami nisam dozvolio da ga pogleda sama, čisto zbog „zaštite intelektualnog vlasništvom nad uratkom“, a muškima ga nisam nita dao da ga gledaju. Pa neće oni na moj račun ...............
Što se politike i političara tiće, nisam dovoljno inteligentan da izmišljam neke stvari o njima. Pa oni toliko traju na političkoj sceni da mi se čini da mi je o njima pričala, još u Titovo doba, moja guvernanta. O nekima kao „dobrim i časnim drugovima Komunistima“, a o nekima kao „elementima iz emigracije koji su spremni ...........“. Danas mi se čini da je malo navlačila na lijevo, pošto je prema ovim prvima bila malo blaža, a možda je bila i ubačeni element, vanjski ili unutrašnji neprijatelj, ko bi ga znao. S toga zaboravite na shou biz i na političare, toga ako Bog da, neće biti u mojim kolumnama, jedino ako me jako naljute.
Da nebi bilo da su moje priče starije i od mene, donosim Vam kronologiju događanja oko pucanja jedne je..ne cijevi od vode. Mjesto događanja: moja kuća, danas.
PUKNUTA CIJEV OD VODE
Danas sanacija. Dolazi bager, ja sretan, rekao cijenu, ja nesretan. Počeo kopati, ja sretan, prvo pukao kabel od telefona, ja nesretan, kopa dalje, ja sretan, puče cijev od vode ja nesretan, sanirana cijev, ja sretan, kopa dalje, ja i dalje sretan. Naletio na kabel od struje ja umro (od straha), sva sreća promašio ga, ja i dalje sretan. Provjera vodovodne instalacije, ja sretan, voda i dalje curi negdje, ja nesretan. Zaključak, na pogrešnom mjestu kopano, ja nesretan. Bagerista žuri nekamo, ja nesretan, plačam ništa urađeno, bagerista sretan. On žurno odlazi, ja nesretan. Dolazi susjed, on sretan. Ispituje propituje, ja neurozan. Htjedoh ga stjerat u ....., a on će meni,“ sada ćemo to riješiti“ i premosti dvije pipe, moju i svoju. Susjed sretan. Ja imam vodu i konačno se mogu podaprat,ja sretan. Bagerista lapio lovu i ode sretan. Vodovod će me oderat za "potrošenu" vodu i on sretan. HT će me oderat za pokidani kabel, sretan. Ostala iskopana rupa koja čeka bolje dane, žena nesretna. Ja joj kažem da može bit sretna, jebeš cijev, telefonski kabel, moglo je biti i gore, a ona pita kako? „Što ja znam kako, al' moglo je biti, tako ljudi uvijek kažu. Na kraju, živi smo i zdravi“, ona polusretna. Skupili se susjedi, nemaju telefon, internet MaxTv. Traže krivca. Ja im kažem da je bagerista kidnio, oni nesretni. Kažem im ja da sam prijavio puknuće telefonskog kabla i da je uobičajeno vrijeme popravka do osam dana (lažem), oni kolektivno nesretni, kažem im ja da sam uspio srediti da sutra, urgentno poprave telefon, oni kolektivno sretni, bolje i sutra nego za osam dana.RADUJ NAM SE NARODE.