RAME UZ RAME SU STAJALI, A DO RAMENA IM NISU BILI
18.11.1991.- 18.11.2021.
Rame uz rame su im stajali, a do ramena nisu bili,
korak po korak pratili, a jedva pola stizali
školska zvona su negdje zanijemila,
dvorišta prazna bez vike i smijeha
zamijenili ih tenkovi, topovnjače, granate.
Krenuše, a ni pola života proživjeli, četvrtinu nisu čak
bez zadaće, sa puškom u ruci, bez školske torbe
uz sve majčine i očeve molbe
i kao svako dijete nisu slušali očajne krikove:
„Nemoj, sine... nemoj, kćeri, tamo ti je i brat,
dijete moje to nije igra, to je, to je prokleti rat!“,
a najmlađem tek četrnaest biješe ljeta.
Ispred svih sva budućnost, iščekivana ljepota svijeta
te zamijeniše oni skloništa, domove i krenuše u bojišta,
jer Domovinu im napadoše, a srca bijahu jača,
šesnaest, sedamnaest, dvadeset, petnaest, osamnaest,
o, hrabra mladosti naša, biseri i hridi plavetnog mora,
vaše jedva procvale duše stajaše protiv ubojica,
dušmana, izdajnika, oči u oči sa njima...krvnicima,
protiv aviona, tenkova, topovnjača, haubica,
i broje li se vaše svijeće, na grobovima cvijeće?
Od svake hrabrosti vaše su jače i veće,
žudite li oni živi, zarobljeni, ranjeni, iz logora izbavljeni
za izgubljenim školskim zvonima, tek nastalim prvim ljubavima?
A bojali ste se, bojao se svatko, u skloništu dijete,
roditelj, prijatelj, sestra, brat,
jer bio je, bio je prokleti, krvavi, nametnuti rat.
Franka Fani Kohn