ANĐELI SUZA
Fotografija Orso Orsat
Sanjala sam divne snove
o javi koju sam poželjela,
ostvarenim nadama na padinama htijenja,
a ljubav, ona se samo u njima pojavila
i tek za tren
osjetih tik njen.
Htjedoh je zadržati,
(jer tama se silinom u svijet vraćala),
dok je gorućim plamenom odlazila
tjerana morama svakodnevnice
kao i sve... samo je prolazila
puštajući vrane ptice
i sjene rugalice
prepoznatih lica iz noćnih mora.
Upadala sam u jamu
duboko u duši zakopanu,
nepreglednu, okrutnu, ružnu
satkanu od izvrnutog svijeta.
Onda mi usred toga mraka
šapćući poemu utjehe
i odlazećih sjeta,
tiho zatitra glas nestajuće prošlosti,
dok su i u snu klizile moje suze,
toplim dahom ih otkloni,
tek jednu na dlan uze.
Zanesena poslušam:
„ Nek' zauvijek nestanu sa lica tvoga,
a ovu... ovu ću čuvati za nečiju dušu,
ona je za Boga,
jer želi da ti zadnja bude
i kad te mrze, povrijede,
zlom se hrane,
kada te kude, vole
il' te se srame.
Da, ona je i moja,
jer vjeruješ u njegovog sina,
čuvat će je ON.
Spavaj, jer još nas ima,
mi smo čuvari nesretnih duša,
a ti se probudi sretna,
osmijeh darujuć' svima
i vjeruj... sve se vidi,
a još više sluša.“
...i nestane.
Otvorim oči,
ugledam svjetlo bez najčudnje noći
pružajuć' pogled ka nebu
puna nadajućeg plama.
Shvatih, da i pored samoće,
tišine koja se plete kao paukova mreža
samo sam prividno sama
te da poslije svakog svjetla
dolazi, ali i odlazi
ta teška i nesretna tama,
a oni lebde kradući naše suze,
samo mi, mi ne znamo
tko je sa nama.
Franka Fani Kohn
Zbirka u pripremi
BOEM I POETA
Vinom opijeni, svjetlošću otkriveni,
strašću pozvani od tuge,
u grču pripijeni, nerazdvojni, zamišljeni,
maglom odnešeni iza duge.
Čiji su nas puti u zagljaj zvali
(ovako mrzli od života)
i jesmo li ikad znali,
da osim tuge postoji ljepota?
Stranci il' davni ljubavnici
u prijevodu izgubljeni,
pokajnici il' preljubnici,
nekom vječno zaljubljeni?
Ipak, nismo mi priča koja ima tužan kraj,
ta prođosmo isto pokoru i očaj,
suđeni stranci koji se znamo
tek spletom života spojeni samo,
hm...ja i ti...boem i poeta?!
Ta zato nam ljubav nema tužan kraj,
atomi tek djelića svijeta,
beskonačnost spletena...u zagrljaj.
Franka Fani Kohn, u drugoj antologiji
autor slike: Lukša Obradović
SAMA SAM ISPLAKALA NOĆI
slika: digital art
Sama sam svoje isplakala noći
i zar je čudno što često se smiješim,
odlučih da Pakao pristat ću proći
znajuć’ da sa time već odveć' griješim?!
Hodajuć’ smjelo
ponos mi osta
kad zgrčeno tijelo
zavapi: “Dosta!”
I koliko god čudne bile ove sanje,
shvatim, da gubim sve manje i manje
od onog što imasmo nekada davno,
umjesto tebe, JA se osjećam jadno.
O, oče, nemoj da zove me tvoj glas,
anđelu, dijete, ne rastvaraj krila,
jer nada odgađa posljednji čas,
sa križem se nosim...
(zar takva sam bila?)
Sama sam svoje isplakala noći,
gorčina osta stvarajuć' krug,
davno se mirim u ovoj samoći,
ako je takav suđen mi sud.
Tvoji su grijesi
ono što jesi,
a duše nema
bez ljubavi sjena,
sama sam svoje isplakala noći.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-8054-83-9 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
