VJERA POETE
Bar stihovima da malo snage ...
U previranju mojih bezličnih sanja
njihana k'o kuća od slame,
bijah u sebi sve manja i manja
poželjeh, da sve u jednom trenu stane.
Utapah se u vrtlogu vlasitih boli,
nada i obećanja
kad zacijelih ranu posutu od soli
dođoh do nekog suvislog stanja.
Vrtlog povuče dolje još jače
nastojeć' vidjet' svjetlo na kraju,
al' mi se samo tek gorko plače
tražeći izlaz u nepoznatom sjaju.
Ne, nije to bio tunel,
već rupa bez dna
koja me trnjem šibala,
tek netko mi mirno na uho šapnu:
„Jaka si onda kad dušu ti taknu,
sreću slažu u tvome gnijezdu,
tek onda, tek tada
ugledat ćeš zvijezdu
i popet' se gore, pobijediti strah,
dok nosiš križ svoj sama,
jer zajedno smo jednom pepeo i prah,
a živimo život od dana do dana.“
Pogledah u oči čovjeka iz sjene,
želeć' zahvalit' što štiti od zala,
al' nestade kradom, ode bez mene,
shvatih kroz vjeru što sam mu dala,
moj život njemu onakav kakav jest,
on tračak nade, dok nisam bila svjesna
i dalje će biti domaćin čest,
u molitvi kad sam sretna il' bijesna.
Hvala ti, što si u mome domu,
klanjam se Ocu tvomu,
a bio si nekad Majčino dijete,
žrtva se zove: VJERUJTE SVIJETE.
ožujak 2016. god.
