DVIJE DUGE
slika: digital artist
Da si svjestan moje tuge
ne bi nikad mogo' proći
ispod ove dvije duge
ni po danu ni po noći,
uhvatiti divlje pruge...
Tko si da si, ljubavniče,
ili "samo", supružniče,
da razumiješ ove sjene,
moraš imat' ruku žene,
što te vodi,
pa ti godi,
zar da bude vjekovima
podložena, savijena?!
Tek kad shvatiš onu dugu,
(koja tjera loše misli),
zarobljenost, očaj, tugu
uhvatit ćeš i njenu bit....
(a ispod nje se moraš skrit').
Sa željama samo svojim
čovjekova prava nit je sakrivena,
zaljubljena, od tereta savijena
i jadima prekaljena.
Prođi ispod dvije duge,
pokušaj i vidi!,
kom’ će samo jedan život
ipak da se svidi?
Tko se krišom sebe stidi,
kog' si im'o, kog' si stvar'o,
a sudbini prigovar'o?
Ako možeš, pruži ruku
onom tko će hodat' s tobom,
hoće li nas ova stvarnost
uspjeti slomit',
pred životom ili Bogom?
Ispod duge, tko ćeš biti,
nepoznato malo biće,
il' ćeš shvatit', da su boje
ono što nam prvo sviće?
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
OTKAD NISAM
slika: digital artist
Otkad nisam čula pjesmu zrikavaca,
iz gustjerne pila, okusila vodu,
kroz rešetke gledah let i cvrkut ptica,
zavapih od tuge želeći slobodu?
Koliko propustih zibajući čeda
i kakvi su ptići raširili krila,
dok moj pogled žene doseže do neba?
Shvatim samo jedno:
nigdje nisam bila
ni u vrtu sreće
uzavrelih sanja,
tek ugazim malo
pokisnulog granja.
Razbila sam okov, prošla preko vrata,
progutala otrov umjetnog zlata,
poslušala pjesmu ljudskih zrikavaca,
od kaveza osta zarđala žica.
Sa izvora rukom popila sam kapi,
obgrlila stihom sjećanja i laži,
umila se nadom što iz duše vapi
pa postade život ipak nešto draži.
Odletjeli ptići, svak' u svome jatu
vraćajuć' se domu u pravom zlatu,
a ja skidoh breme nekih tuđih grijeha,
jer ne bojim se više vlastitog smijeha.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
PONOSNA SAM ŠTO SAM MAJKA
slika: digital artist
Pitah sebe kao mala:
"Što bih svojoj djeci dala,
jel' važnije od zagrljaja
upakovat' lažnog sjaja?"
Pa se sjetih sjetne duše,
boli koje i sad guše,
jer još uvijek, kao žena
roditelju ostah sjena.
Te odlučim:
pružit ću im što im fali,
što su meni škrto dali,
suzu kad sam tužna, sjetna,
poljubac kad god sam sretna,
čak i ono mračno, zlo,
za nama je ostalo,
jer srce cijelo dadoh njima,
blago onom, tko ih ima!
Podijelila dušu ja sam,
laži, spletke da nadglasam,
kad im tuđin život blati,
uz njih bit će navijek - mati.
Gledam od tad djecu moju
kako grade prugu svoju
pa su čak i grube riječi
otvorile pute sreći,
čak i onda kad se mole
domovinu svoju vole,
lažnu povijest da ne kradu
sa poštovanjem svome Gradu.
Anđela sam izgubila,
plakala i ljubila
još pet hrvatskih sokolića,
četiri vile te jednoga tića
i sva sad gorim od ponosa
kad na mene padne hajka
pa kad dodam još prkosa:
PONOSNA SAM ŠTO SAM MAJKA!
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
PALE SAM NA SVIJETU, A TKO NEKAD NIJE?
slika: digital artist
Jeste li se ikada osjećali k'o famozni Pale,
u beznađu samoće, mrzili sve šale,
kad ti oko kratkog vlastitog života
promiče radost, gubi ljepota?
Kako su sitnice prestale bit' male
uspjevajuć' tragediju skrojit'
od nevažne hvale
pak "prijatelji" neki daleki i bliski,
nestajuć' dok istina ih truje,
ogorčenje čisti
te prosiju se samo neki drugi ljudi,
a stvarnost zapeče i porugom kudi?!
Jeste li se ikada osjećali k'o famozni Pale,
u beznađu samoće izbijali šale,
usamljeni, tužni, pored sveg' što ima,
dok u društvu "svojih" puno tog ne štima?
Ostavljena duša u čoporu cvili
ne zna kog' bi zvala, prošaptala: ''…mili...''.
Izgubljeno tijelo, a tisuće lica,
tko je stvarno iskren, a tko varalica?
Vratit' se čemu, u kakvu ljepotu,
na grbači nosit' izniklu golgotu,
ne poželjeh biti u kaosnom svijetu,
izabrati nužno napadanja metu?!
Ne!
Trznut se jako (samo ponos liječi),
izbjeći taj otrov iz poganih riječi,
savinuti strijele poniženjem gorke,
pored svojih sanja nasmijano leći,
pustit' da se speru sve te duše šporke,
a korakom naprijed, ponadat' se sreći.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
UZALUDNA HTIJENJA
slika: digital artist
Ma kakva htijenja ova duša bila,
polako se vrata otvaraju širom
te odveć' dadoh, da raširi krila
onom što nekad sam smatrala hirom.
Ni vapaj plodom urodio nije,
uzalud trud za trunulu stvar,
jer ipak se sudbina na kraju smije,
bit je u tome, a možda i čar.
Krenuh u đir laganim hodom,
kloneć' se zlobe što mogu više,
al' se poskliznuh pod nebeskim svodom,
dok nada je gasla, sve tiše i tiše.
Shvatih, svakome pripada njegova dob,
da izbjegne ponor i zaslužnu kob.
I pitam: zar čovjek je heroj, dok snage ima
misleć' da kroji i tuđi put,
dok drvo života pod vjetrom se klima
pa postane često suparnik ljut?
Jer bačeno iza vratit se neće,
bilo to dobro il' odveć zlo,
a postati klesar vlastite sreće,
možda je nužno shvatiti to.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MOME DUBROVNIKU - (da se ne zaboravi na današnji dan)
Kameniti grade,
u povijesti znan,
proklete te noći
ostao si sam.
Utihnuo je tvoj
tisućljetni mir,
zanijemiješe zidine
i u njima puk,
svetog Vlaha pjesma
i zelenaca zvuk...
Orlando je plak'o,
Katedrala tiha,
Stradun prazan, ranjen
i gorući žal,
pjesmu tužna stiha
jecao je val.
Htio te je tuđin
svojatat' u svemu
rušeći tvoj ponos
i ljude u njemu.
Pa su mnogi dali
sinove za tebe,
za slobode poj,
da bi opet, Grade,
bio samo svoj.
Kameniti grade,
slava im i hvala
za vraćenu vjeru, pjesmu,
za ljepotu žala.
I sada te neki
mrze, truju, blate,
ali oni ništa
nisu dali za te!
Plemeniti Grade,
u povijesti znan
zavjet nek' se čuje:
'Nikad više sam!'
Ponosita puka,
plemenita roda
neka vječno živi
tvoja sloboda!
Zbirka pjesama "MOLITVA MORU", 2009., Znanje, digitalne-knjige.com
molitva moru
gost pjesnik na mom blogu:
ČESTITKA IZ DNA DUŠE
Hvala Vam, dragi Franka i Marko,
dok čudan vijenac na vas stavljam,
čvrsto vas grlim i ljubim žarko,
sa uzdasima vas ja pozdravljam.
Rasplak'o sam se, k'o malo dijete,
zadivili ste me, dragi moji ljudi,
što dragulji nesretne zemlje svete
uresiše vam lica i napuniše grudi.
Ganuli su me pjesma i vaše riječi
pa nisam uspio suzdržati suze,
jer nas oboje ogromno zlo gnječi,
isto nam stradanje radosti oduze.
Naša Hrvatska je neopisiva žrtva,
okrutno je muče, čak i dan-danas,
al' Bogu hvala, ipak još nije mrtva,
živjeli mi, neka je Gospod uz vas!
Pavao Jelović
VOLI, SAMO ME VOLI
slika: digital artist
Voli me, samo voli,
ništa drugo ne tražim od tebe,
toliko do srži života do boli
i dat ću ti dušu ugaslu tugom,
dat ću ti srce, a ne samo sebe.
Samo me voli, da beskonačnost stane
što prazninu dugu i gorčinu stvori,
grli, grli me jednom samo za me,
skromnošću ljubi, istinom zbori.
K'o nekad me vrati u nevine misli
kad bile su sanje tek biseri čisti,
obriši sve suze, da kapaju manje,
kad prošlosti nema, a znam da smo isti.
Miluj me, miluj, da predam se sva,
probudi me srcem da postanem ja,
jer nakon vječnosti crne i ove praznine
možda i vratiš u meni ženu…
do sad je mučiše demoni i tmine
klesajuć' tijelo u otužnu sjenu.
Voli me, samo voli,
mjesta za drugo i nema više,
isperi rane duboke od boli,
a ja ću te pratit' navijek i tiše.
http://www.digitalne-knjige.com/kohn.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
978-953-8054-83-9
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
