srijeda, 15.02.2006.

...ruševine...

Jednom kad usne
Ne bude htjele
U strancu utjehu traziti,
Suze ce srcu sapnuti da je pogrijesilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedino voljelo.


....pokušavam ići naprijed....trudim se...al samo hodam po ruševinama prošlosti... i boli me.. krvarim.... padam.... a iznad mene nema ruku koje će me dignuti....
izdali me oni koje sam najviše voljela.... tajili... skrivali.... a ja sam opet ispala ona naivna budala koja svima slijepo vjeruje...

...ljudi nisu takvi kakvima si ih ti zamislila... svi mi to govore... al ja nikad ne odustajem.... svaki put ponovo nekom slijepo vjerujem.... laži su lijepe.... dobro zvuče.... zato je tako lako povjerovati.... zato je tako lako živjeti u njima....

...postala sam ruševina... ni sjena osobe koja sam prije bila... ne jedem... ne spavam... lakše je kad fizička bol i nemoć preraste onu psihičku....
možda postanem prazna ljuštura.... koju neće boljeti... koja neće plakati... koja neće osjećati....

..pogledam se u zrcalo... i vidim oči stranca... izgubljene... u nekom svom svijetu...prazne.... osmijeha nema više... ja, koja sam bila najpoznatija po svom osmijehu-ne smijem se više.... više nema ni onog lažnog osmijeha.... ne mogu se ni na to natjerati...
to nisam ja.... ili sam to neka nova ja?

previše tuge donijela je nova godina...
a prije samo dva dana sam mislila da ću uspjeti sve ispraviti... da ću uspijeti popraviti greške koje sam sama napravila.... da ću možda čak opet biti sretna...

.....sad više ništa nije kako treba biti.......

osjećam se kao da više nemam srca.... je li to moguće kad u meni možda kucaju i dva?

....nobody cares.... čak ni ja....
11:32* komentar* print* #* (26)

<< Arhiva >>