nedjelja, 28.08.2005.

...moram biti jaka...

....moji snovi ponekad postanu toliko stvarni da me je strah da će jednom doći dan kad više neću razlikovati stvarnost od sna...kad će me snovi potpuno okružiti...kad ću ploviti nekim drugim pučinama...

...ponekad se nakon nekog sna probudim i mislim da se to stvarno dogodilo...katkad radi toga cvjetam od sreće...a katkad imam ogromni kamen na srcu...naravno...uvijek ubrzo shvatim da je to samo san...da je stvarnost puno drugačija...
...ali što ako jednog dana poludim? što ako se probudim i počnem živjeti u nekom snu...
što je sa svim tim ljudima koji žive u svom nekom svijetu? onim ljudima koje mi obični nazovamo ludima...ili jednostavno čudnima... što je s njima? kako im se to dogodilo?

...što je na njihovom životu ostavilo toliki trag da su napustili ovaj naš svijet i počeli živjeti u jednom drugom, samo njihovom?
...trauma iz djetinjstva? razočaranost u nekog? gubitak nekog kog su voljeli? ismijavanje okoline? gubitak vjere u snove, ljubav, sreću? gubitak nade?

..ne volim kad se osjećam bespomoćno....tolikima želim pomoći...i često i uspijevam...al kad naiđem na nekog do kog moje riječi ne dopiru...nekog za kog je prekasno...osjećam se tako bespomoćno...
možda...da je netko ranije pokušao...da je netko ranije pokazao da mu je stalo....

...zadnjih dana jako se bojim za jednu osobu, nekog meni jako dragog.... bojim se da si ne nanese zlo....da si u najgorem slučaju....oduzme život... užasno se bojim... al... sve što mu kažem, zvuči tako isprazno... nadam se da će biti dovoljno da vidi da je nekom stalo... da mu netko neće dopustiti da učini nešto...ružno...
...dogodili se to, nikad sebi ne bi oprostila.... nikad... on viruje u mene, ja sam mu možda čak i jedini oslonac... ne budem li ja tu za njega, svašta bi mogao napraviti... znam da je sposoban...

...prevelik teret za moja leđa...a ne smijem ga odbaciti... :(
17:46* komentar* print* #* (31)

<< Arhiva >>