|
Sjedim i razmišljam...
Oko mene samo monotoni zvukovi...
Ispred mene rijeka koja kao da pokušava
dočarati tok jednog usamljenog života:
sporo... sporo...
Jesam li tužna???
Ne, nisam!!! Zapravo ne osjećam ništa...
Samo golemu prazninu
zakopanu u gomili drugih osjećaja...
Zurim u neku zamišljenu točku i pitam se:
'Gdje da tražim smisao života?'
Znam, previše filozofiram...
Valjda tako sama sebi pokušavam dokazati
da sam odrasla,
a u sebi sam još nezrelo dijete
koje ponajprije treba naučiti cijeniti samo sebe,
a tek onda ostalo i ostale...
Ustajem i krećem u potragu...
Za čim???
Ne znam!!!
Možda za nečim što će popuniti ovu prazninu
i uništiti ovu tupu bol...
|