|
Svaki ulaz u utvrđeni grad najslabija je točka u zidinama. Te slabe točke pojačavaju se posebnim tvrđavama kako bi utvrda bila što sigurnija. Na kulama su promatračnice – izvidnice, a neki su gradovi imali i mrežu okolnih utvrda koje su javljale uočene opasnosti i sprječavale ih da dođu do samog grada, a kamoli da u njega uđu.
U takvim su se gradovima ljudi osjećali sigurnije i zaštićenije jer su bili teško osvojivi.
Tako i mi kuću/utvrdu naše osobe koju gradimo na stijeni, na određenim mjestima moramo pojačavati. Ta su mjesta naša osjetila. Preko njih kao kroz vrata i prozore dolazimo u dodir sa svijetom oko nas. U njemu se može naći svašta. I saveznika i neprijatelja, i milosti i napasti. Cjeloživotnom brigom za naša osjetila, njihovim nadograđivanjem i prilagođavanjem potrebama trenutka u kojem živimo, vježbamo se da bismo mogli razlučiti što je dobro, a što loše, koga pustiti u utvrdu, a koga ne, tko će ju obogatiti, a tko poput trojanskog konja uništiti. Da bismo se obranili, a i obogatili, u svoju utvrdu moramo pustiti najjačeg saveznika kako bismo bili sigurni. To je Isus Krist. A uhoda tj. trojanski konj je grijeh. Isus mora biti naš saveznik jer „ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi.“ (Ps 127) Sv. Dominik Savio (umro s 15 godina) to je činio po sljedećem receptu: „Često ću ići na ispovijed i pričest. Svetkovat ću blagdane. Isus će biti moj najbolji prijatelj. I radije ću umrijeti, nego počiniti grijeh.“ Upotrijebimo i mi ovaj recept, imajući na umu posebno u ovom korizmenom vremenu da mrtvimo svoje tijelo i njegova osjetila kako bi naš duh vladao ovozemnim tijelom, a ne obratno.
|
