Frama Zagreb-Sveti Duh

U subotu 21. rujna, na Svetom Duhu se održao 3. tečaj o socijalnom nauku Crkve i društveno-političkom djelovanju svjetovnih franjevaca, koji je organiziralo Nacionalno povjerenstvo za nazočnost i djelovanje u svijetu OFS-a. Okupilo se četrdesetak članova bratstva OFS-a iz cijele Hrvatske.
Program je započeo euharistijskim slavljem nakon kojega smo izrazili sudionicima toplu dobrodošlicu sokovima, kavom, voćem i kolačima . Uvodne pozdrave uputili su b. Zoran Milić, predsjednik Povjerenstva, b. Stjepan Kelčić, ministar nacionalnog bratstva OFS-a te fra Ljudevit Maračić, provincijal provincije sv. Jeronima franjevaca conv.
Prvo predavanje o komunikacijskim vještinama i javnom nastupanju održao je b. dr. Igor Kanižaj. Najbolje se uči ako ono što slušamo na predavanju krenemo odmah primjenjivati pa je zbog toga slijedio rad po skupinama. Bile su predstavljene teme „zdravstveni odgoj“, „zajamčeni osobni dohodak“ i „zaštita života od začeća do prirodne smrti“. Trebalo je unutar skupine diskutirati o odabranoj temi i nakon toga predstaviti temu svim nazočnima, kao da se radi o obraćanju javnosti. Kako bi bilo zanimljivije, određeni su „odvjetnici javnosti“ čija je zadaća bila postavljati neugodna pitanja izlagačima glumeći zločeste novinare. Nakon izlaganja tema i kiše neugodnih pitanja, bilo je očito da nije jednostavno predstaviti neku ideju u javnosti i obraniti je. Sv Augustin je rekao: „U tebi mora gorjeti ono što u drugima želiš zapaliti.“
Iscrpljenima od ozbiljnog komuniciranja, dobro je došla okrjepa ručkom.
Program je nastavio b. Mario Bondža koji je govorio o potrebi umrežavanja bratstava OFS-a. Prema planovima, svako bi bratstvo odredilo jednog do dva brata/sestre koji bi radili na komunikaciji s ostalim bratstvima, a stvorila bi se i nacionalna mreža bratstava na internetu.
Posljednje predavanje vratilo je b. Igora u središte pozornosti kako bi rekao nešto o načinu funkcioniranja medija. Upozorio je na njihovu važnost; da su oni, zapravo, četvrta grana vlasti, uz razliku da prve tri grane (zakonodavna, izvršna i sudska) imaju legitimitet. Vrlo su često mediji sredstvo za manipuliranje javnosti, ali ih se ne smijemo bojati kako je rekao bl. Ivan Pavao II. Oprez je potreban, ali i predano sudjelovanje.
Od nas nitko nije sudjelovao u cijelom programu, ali smo obavili domaćinske dužnosti i o ostatku se raspitali kod našeg novog bratskog animatora .

Samo dan nakon Velike Gospe i dva nakon blagdana sv. Maksimilijana Marije Kolbea, četvoro naših članova, kao dio mjuzikla Život za život, krenulo je njegovim stopama. Svi u doslovnom smislu – zemljopisnom, što nam je poticaj i za životne stope. Čekala nas je duga vožnja preko Slovenije (u kojoj ni bez granice ne možeš izbjeći gužve ), Austrije i Češke do bratske nam Poljske. Prvo je odredište bilo, naravno, početak . Početak hodočašća po Poljskoj, ali vezano i uz početak Maksimilijanova života – njegovo rodno mjesto, Zdunska Woła. Tamo smo posjetili rodnu kuću i navalili na sandwiche iz kućne radinosti . U blizini se nalazi i župna crkva u kojoj je, kao Rajmund, primio krštenje, ali mi smo se zaputili prema drugoj – onoj u kojoj je kao dječak imao viđenje. Ona se nalazi u obližnjim Pabianicama gdje se njegova obitelj preselila trbuhom za kruhom. Tamo se mali Rajmund molio pred Gospinim oltarom (oko kojega smo se okupili na misi) te ugledao nju kako mu nudi dvije krune: bijelu i crvenu. Kao što znamo, odabrao je obje: onu nevinosti i onu mučeništva. Krenuli smo dalje prema našoj prvoj bazi – Niepokalanóvu. Na putu smo polako upoznavali Poljsku, isprobavali poljske putove, ponegdje poljske zahode, Polski Fiat nismo vidjeli, a nadali smo se da nećemo ni poljske krevete . Primijetili smo da nas papa Ivan Pavao II. dočekuje iza svakog ugla, da se ulice uglavnom zovu po njemu, Kolbeu, Chopinu, Koperniku i Sienkiewiczu. Upoznavali smo polako i jezik, za koji se do kraja ustanovilo da je vrlo sličan našemu, i da se puno bolje sporazumijevati s domaćima na ta dva, negoli na engleskom jeziku.

Niepokalanów – Grad Bezgrješne (Neokaljane) nekada je nastanjivalo 800 fratara, a sada ih ima stotinjak + gosti i osoblje. Na tom je mjestu bilo polje na koje je fra Maksimilijan postavio Gospin kip i oko njega je nastajalo pravo naselje koje i danas ima crkve, groblje, samostan, igrališta, muzeje, gostinjac, tiskaru, radio, vatrogasnu postaju (koju čine fratri ) itd. Tu smo se smjestili i prenoćili dvije noći u skromnom, ali vrlo srdačnom okruženju. Nakon prvog noćenja razgledali smo Varšavu, glavni grad, kojim dominira Palača kulture i znanosti koju je vrlo velikodušno darovao Staljin. To je najviša građevina u gradu (237 m) s najbržim dizalom u državi (6 m/s) koje nas je odvelo na vidikovac (114 m). Posjetili smo još nacionalnu knjižnicu (koja je prava zelena građevina) te povijesni centar s kraljevskom palačom i katedralom u kojoj je pokopan kardinal Wyszyński. Sve u svemu, Varšavu smo više doživjeli veličinski jer smo sve prošli cipel cugom, negoli kao umiljato mjesto za život. Nakon drugoga noćenja u Gradu Bezgrješne spremili smo se i uputili se prema jugu. Na putu prema drugoj bazi posjetili smo poljsku Mariju Bistricu – Częstochowu. Vrvjelo je svetište Jasna góra hodočasnicima toliko da je bilo teško naći neki skroviti kutak za sabranu molitvu pred čudotvornim Gospinim likom. Možemo si misliti kako je onda tek za proštenja. Ugledavši u daljini, pomalo izvan grada, veliki kip, odlučili smo svratiti do njega. Riječ je o najvećem kipu Ivana Pavla II. na svijet (ali ne možemo reći i najljepšemu ). On se nalazi u parku u kojem djeluje kao Guliver, a Liliputanci su u ovom slučaju makete najpoznatijih svjetskih svetišta (među kojima i međugorsko).

U popodnevnim smo se satima smjestili u drugoj bazi – Harmežeu gdje smo kroz tri noći gledali kapke - iznutra . Petoga smo dana hodočašća posjetili susjedni Oświęcim gdje se nalaze 3 nacistička logora. Prvi smo logor dugo razgledavali, i makar smo napomenuli da smo došli prvenstveno zbog sv. Maskimilijana, na mjestu njegova mučeništva i smrti nismo se dugo zadržali – čak ni za čistu fotografiju. Vodiču je bilo važnije naglasiti nacistički terror i milijune žrtava za koje će Bog suditi, a po njemu i osuditi. Tako u najvećemu logoru, onomu br. 2 nismo vidjeli ništa vezano uz sv. Edith Stein. Isto tako je rekao da zapovjedniku logora vješanje nije dovoljna kazna, a ni riječ nije rekao da se čovjek prije izvršenja presude obratio i zatražio ispovijed potaknut dobrim ponašanjem poljskih tamničara prema njemu (što smo ipak kasnije saznali u svetištu Božanskog Milosrđa u Krakowu). Nakon logorovanja i ručka u bazi, krenuli smo put Wadowica, rodnog mjesta bl. (uskoro sv.) Ivana Pavla II. Pogledali krsnu crkvu, do nje rodnu kuću (koja je u obnovi), muzej i isprobali kremovke iliti kremšnite za koje ne možemo reći da su bolje od zagrebačkih ili samoborskih. Na povratku smo posjetili svetište Kalwariju Zebrzydowsku i krasnu drvenu kapelicu (koja nas je podsjetila na naše, posebno turopoljske) poput onih koje je u dijelu Poljske zaštitio UNESCO. Navečer smo u Harmežeu pogledali potresnu izložbu Mariana Kołodzieja koji je preživio logore smrti i dugo nosio taj teret u sebi te ga nakon nekoliko desetaka godina izbacio na platno, drvo, staklo… Neki su se nakon toga bojali sna, ali sve je prošlo u najboljem redu pa smo u vedrom raspoloženju pošli do Krakowa. Prvo smo posjetili centar Ivana Pavla II. koji je u izgradnji, a već je veleban. U njemu je nekoliko relikvija te replika papina groba koja je toliko realistična da su neki pomislili kako je to pravi papin grob . Na susjednom se brežuljku nalazi svetište Božanskog Milosrđa i samostan u kojemu je boravila sv. Faustina Kowalska, gdje smo u jednoj kapeli (na čijem se zidu među ostalim likovima svetaca nalazi i onaj Marka Križevčanina) izmolili krunicu Božanskom Milosrđu. Već pomalo gladni uputili smo se u svjetovni, ali mnogim crkvama načičkani, centar Krakowa. Crkve se mjestimice doslovno nalaze jedna do druge. I nisu samo te građevine i mnogi svetci odraz vjere poljskoga naroda, nego i činjenica da je u svim crkvama izloženo Presveto pred kojim se ljudi zadržavaju u molitvi . (Nadam se da to nije pokazatelj vjere i u Hrvatskoj.) Nakon razgledavanja kraljevske palače, katedrale, najvećega trga u Europi itd. napokon smo uništili toliko željkovani ručak . Poljski restorani imaju ponudu hrane blisku našoj kuhinji, ali povoljniju. Na putu prema bazi smo usput još zapjevali krad. Dziwiszu pod prozorom, ali nam nije mahnuo. (Možda nam je odmahnuo. ) Navečer smo se zahvalili domaćicama (posvećenim laikinjama kongregacije sv. Maksimilijana) koje su nas kraljevski ugostile i to u pola cijene !

Ujutro smo nakon redovite svete mise krenuli iz domovine naših predaka prema domovini naših potomaka u kojoj se manje izgovaraju suglasnici szcžšscz . Naravno, posjetili smo i svjetsku atrakciju Wieliczku, rudnik soli u kojem smo osjećali kao teleportirani u Gospodara prstenova . Iz rudnika, s dubine od 135 metra na koju smo prispjeli po 300-tinjak stuba na površinu nas je izbacilo dizalo na kat (veličina kata 1,5 m na 1,5 m) brzinom od 4m/s u visinu, a brzo se gibalo i bočno .
Ovo je već predugo, ali i tek mali dio svega što smo pro(e)živjeli. Neka vam bude zato žao što se niste uključili u mjuzikl Život za život , ali i poticaj da se uključite u sljedeći. Naime, uskoro kreće novi projekt – mjuzikl Uskrsli. Pa, tko zna, možda baš vi sljedeći ovakav izvještaj napišete iz Svete zemlje .