|
 U srijedu smo redoviti molitveni susret održali na neuobičajenom mjestu. Naime, zaputili smo se na stazu uz potok Bliznec koja vodi do Stare pilane jer se na njoj nalazi križni put.
U podnožju Medvednice dočekalo nas je vjetrovito i prohladno vrijeme. Možda i prikladnije za pobožnost križnog puta od ugodne tople unutrašnjosti neke crkve. Osim te pogodnosti koja nam je pomogla da se više uživimo, staza, naoko daleka od civilizacije, ponudila je još neke. Prvo, potok. Voda koja neumoljivo teče, mjestimice zaglušujuće šumi, a ponegdje blago žubori. Voda, koja je uz cijelu stazu prisutna baš poput Boga u našem životu; on je tu i kada ga vidimo i kada ga ne vidimo, i kada ga čujemo i kada ga ne čujemo, kada ga osjećamo i kada ga ne osjećamo. Baš kao i u onom trenutku kada ga je naš Spasitelj s križa zazvao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ Staza koja vijuga po lijevoj, pa po desnoj obali, pa preko vode, većinom je drvena. Drvo je svojim svojstvima omogućilo našim koracima da dobiju i zvučnu veličinu. Koraci koje smo činili između postaja, lagano se uspinjući, odzvanjali su tišinom koja nas je pratila. Dum, dum... Lijeva, desna... Kriv sam, kajem se... Lijeva, desna... Jadan sam, pomozi mi... Svoju ulogu imali su i auti i ljudi koji su povremeno prolazili. Podsjetili su na razne „šumove“, poteškoće koje nam u određenom trenutku života dođu, ali, ubrzo prođu. I glazba iz Pilane nas je podsjećala da se nakon susreta s Bogom moramo vratiti u svijet. Ali, kada smo stigli do kraja i ona je utihnula. Baš kao što će i svijet jednom. Samo voda stalna jest. Samo Bog stalan jest.
Tekst križnog puta koji smo razmatrali napisao je Romano Guardini. Zato kao poticaj za ovaj tjedan, nakon Pape i našeg kardinala, prenosimo dijelove tog križnog puta: Želim sada ići tvojim tragovima i slijediti te u duhu na na tvome putu patnje. Oživi tako u mojoj duši ono što si trpio za me. Ti si išao preda mnom i utro mi put. Dođu li patnje, a budem mislio da nisu zaslužene, pouči moje srce da se utekne volji moga Oca, kako si ti učinio. Svaka se istinska patnja bilo kako i bilo kada mora plećima učiniti preteškom, jer nismo stvoreni za patnju, nego za sreću. Obnovi me u strpljivosti, ulij mi svoju snagu u dušu. Pouči me da nadvladam ljudski strah bude li me priječio da priznam tebe. Netko najlakše potisne svoju patnju kad izađe iz sama sebe i pomogne drugima. O kada bih mogao duboko pojmiti da tada moja patnja postaje blagoslov za druge. Da, tada bi patnja bila nadvladana u svome najdubljem korijenu. Pouči me da spoznam da je naš zemaljski život uvijek novo ustajanje, uvijek svježe započinjanje. Bude li jednoć sa mnom tako, da više ništa neću moći učiniti i osjećati se beskoristan na svijetu, tada uistinu mogu učiniti najviše. Zajedno s tobom tiho i požrtvovno prinijeti za druge svoju patnju, svoju nemoć, pa i svoju smrt. Ali, čemu moramo patiti, ako sve zove na sreću i stvaranje? Čemu moramo otići, ako život još nije življen? Ovdje nas izdaje sva ljudska mudrost. Samo je u križu odgovor. „Sjeme ostaje neplodno sve dok ne umre u zemlji.“ Nakon svakog Velikog petka dolazi Uskrs. Daj da ovo uvjerenje oživi u meni kada dođu teški časovi. Tada ću iskusiti da patnju tako mogu ne samo podnijeti nego i nadvladati. Gospodine, sada me otpuštaš iz svetog okruga tvoje patnje. Vraćam se u svoj dnevni život. Ti si me poučio kako trebam nositi svoj križ: u pouzdanju u Boga i ljubavi prema njemu. Ti si me poučio kako je mogu nadvladati; ako je u ljubavi prinesem za druge. Upiši mi ovu svetu istinu u srce da je nikada ne zaboravim. I neka oživi osobito onda kada je vrijeme, u satu pritješnjenosti.
|
