|
Villafranca Naredna tri dana smo proveli u Vilafranca del Penedes (Viljafranci ), mjestu udaljenom šezdesetak kilometara od Barcelone. Tamo smo bili smješteni u jednom većem kompleksu staračkog doma za časne sestre. Od cijelog kompleksa mi smo dobili jedan podrum i dvije sobe gdje čak i nije bilo previše žohara pa su cure relativno mirno spavale.
Hrana Tu bi sad valjalo reći par riječi o nekoliko namirnica od kojih su se sastojali naši obroci tih dana. To su bili:
1) Legendarni Hummus – Jelo koje izvorno potječe iz zemalja Bliskog istoka uveseljavalo nas je svaki dan! Najbolje ga je opisati kao paštetu od slanutka, maslina, češnjaka i kojekakvih začina uz koji smo dobivali bruschette. Možemo slobodno reći da smo prvi tjedan preživjeli na hummusu .
2) Sendviči s rozom salamom – Vulgaris sendviči s rokom trajanja do 2015. čiji je najzanimljiviji sastojak „zimska neobično roze boje“ oduševljavao naše junake iz dana u dan .
3) Salata od tune/meksička/mediteranska – Poznata i kao „rapsodija okusa u zdjelici“. Puno okusa, jedeš jednu dok možeš, onda se prebaciš na drugu i tako u krug…
4) Gazpacho – Ova hladna juhica u tetrapaku toliko je bila omiljena da bi od kojih 70 komada koje bi dobivali dnevno za ručak i večeru, nazad vraćali u prosjeku 68. Franjevački skromno, mi smo se zadovoljili s jednom do dvije na nas 35 .
5) ColaCao – Nije CocaCola, a nije ni Kakao Ako ćemo iskreno, najviše baca na kakao. Može se piti s mijekom, a može se i kupiti kao gotovo već pomješano s nekakvom tekućinom, vjerojatno mlijekom i vodom. Mislim čak da je službeno piće španjolskog Olimpijskog tima!
6) Sve ostalo što sam zaboravio.
Forza Barca i još malo Villafranca Villafranca je zapravo bila samo prenoćište i mjesto za eventualno tuširanje, podapiranje, pranje zubi i ostale higijenske i malo drugačije zahvate. Ne smijem zaboraviti dubokoumne razgovore u kuhinji o raznoraznim aktualnim temama kao što su: „Kako ogulit naranču golim rukama?“, „Koliko treba laksativu da proradi?“, „Koliko puta dnevno da perem lice peelingom?“, „Kako odrezati urasli nokat na nožnom palcu?“, „Ubola me pčela!“ itd.
Glavna događanja tih dana odvijala su se u Barceloni. Nezaboravna Sv. misa prvog dana sve nas je oduševila. Na jednoj prostranoj površini u Barceloni skupilo se više desetaka tisuća ljudi (opet ja od oka) i tu je bila održana misa za sve hodočasnike koji su se zaputili u Madrid. Nešto slično kao u Lourdesu samo s puno više ljudi. Tu se osjetio nevjerojatan duh zajedništva i prisutnost samoga Boga! Prijateljska atmosfera i nasmijana lica tisuća i tisuća mladih koji slave Boga na jednom mjestu ostavljaju sjećanja za pamćenje .
Onda je počelo naslikavanje sa zastavama . Ovo je jedna od zabavnijih stvari koju možete raditi na takvim skupovima. Dakle, cilj igre je pronaći ljude iz drugih zemalja koji se slikaju i besramno uletit u sliku sa svojom zastavom i histeričnom grimasom tipa „'oću se i ja slikaaaaat!“. Talijani, Francuzi i Poljaci brzo dosade jer ih ima na svakom koraku pa je onda fora naći braću katolike iz Zimbabvea, Kine, Katara, Slovenije i drugih egzotičnih zemalja .
O Barceloni bi mogli pričati 3 dana tako da ću probati biti kratak. Gaudijeva arhitektura (Sagrada Familia, La Perdera, Park Güell, Casa Batillo), La Rambla i katedrala su stvari koje ne smijete zaobići ako posjetite Barcelonu uz naravno Camp Nou . Od svih navedenih stvari moram posebno istaknuti Sagradu Familiu. Nešto od čega doslovno zastaje dah. Mogu reći da sam bio u stanju gledati tu crkvu satima, a koliko je impresivna govori podatak da će, kada bude dovršena, u nju moći stati 9000 ljudi.
Još jedna mala digresija. U La Rambli, inače najpoznatijoj ulici Barcelone, možete popiti čašu prekrasne osvježavajuće limunade za samo 11,00 €. U slučaju da se prezivate Trump, ili jednostavno imate viška love… ili ne tražite cjenik prije nego naručujete… naši junaci vam je toplo preporučaju .
Kad će više taj Madrid? Samo što nije! Zadnji dan našeg boravka u Kataloniji obišli smo cijeli kompleks staračkog doma gdje smo bili smješteni. Genijalno je za vidjeti kako osobe od 80+ godina imaju još puno volje za životom. Bili smo glavna atrakcija, pa smo morali i svirati i pjevati što je starija ekipa s oduševljenjem prihvatila. Na kraju smo se oprostili sa domaćinima, a posebno s Puyolovom mamom - jednom časnom koja nam je uvijek bila na usluzi dok smo bili tamo smješteni pa je dobila nadimak zbog frizure koja neopisivo podsjeća na Barcinog igrača Puyola. Moram još spomenuti kako smo jedan dan posjetili i svetište na Monteserratu.
|