FRAMA Karlovac

nedjelja, 24.10.2010.

Shut up!

„Dosta! Ne mogu ih više podnijeti!“ Svima je u raju zastao dah. Nitko nikad nije vidio Isusa tako srdita. Pa ipak, taj neviđeni bijes bijaše upravo njegov. „Trideset i tri sam godine proveo među ljudima. Tisuću puta sam im rekao da djela vrijede neusporedivo više od riječi i zato sam završio na križu. Na sve sam im moguće načine objašnjavao da moje učenike ne čine mnoštvo riječi i isprazni obredi, nego ljubav na djelu. No to, čini se, nitko nije razumio! Propovijedaju na sve strane, pjevaju dirljive himne, priređuju masovna slavlja, ali čine jako malo!“

„Što ćeš učiniti?“ – upita ga jedan anđeo. „Oduzet ću im govor… Kao što se dogodilo Zahariji, ocu Ivana Krstitelja!“ – reče Isus. I svim kršćanima oduze dar govora.

Tako je odjednom među kršćanima po svem svijetu zavladao muk. Na početku bijahu zaprepašteni. Mnogi su pojurili u ljekarne da kupe kakav sirup ili tablete za grlo, da potraže ljekovito bilje ili nabave meda. Zabrinuli su se, a na kraju i prestrašili. Ni moliti nisu mogli bez riječi. Ni Isusu ni bližnjima nisu mogli reći da ih vole. Veliki teolozi nisu mogli izreći ni riječ „transsupstancija“, a svećenici nisu mogli propovijedati. Ljudi nisu mogli jedni drugima izraziti sućut ili solidarnost. Nisu se više mogli ni svađati, a najgore je bilo što nisu mogli jedni druge tješiti, podržavati, izražavati suosjećanje jedni drugima i nisu se mogli družiti.

Dugo su razmišljali i najzad jednostavno zaključili: „Što ne možemo izraziti riječima, možemo djelima!“ Mnogi su tako razmišljali. Najveći učitelji postali su jednostavni i spontani ljudi, naučili su se sporazumijevati pogledima, smiješkom, ljubaznim gestama i služenjem. Na bogosloviji su pripremali objede i prenoćište za siromahe i očajnike. Katehetska poduka je također bila puna radosti i igara. Mnogi su se stidjeli prisjećajući se koliko su lagali dok su mogli govoriti. U novinama su objavljivani naslovi kao što je primjerice: „Gledajte kako se ljube!“

Sve se više ljudi zanimalo za vrlo zanimljivu vjeru koja je stvarala ozračje topline, mira, vedrine i prihvaćanja kakvo je vladalo među Isusovim učenicima.

Kad im je Isus vratio sposobnost govora, kršćanima gotovo da je bilo žao. U vrijeme velike šutnje naučili su kako je lijepa kršćanska vjera.

„Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ (1Iv 3,18)

Bruno Ferrero