FRAMA Karlovac

srijeda, 05.08.2009.

Podsjeti me, molim te...

Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva:

Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom -
i kada ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.
Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih
tvojih dana i snova.
I da je evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima.
Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje,
pa i na ono na koje odgovora nema.

Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati,
bilo u ruci, bilo u duši.
I da, isto tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.

Htio bih te podsjetiti da vedrina tvojeg bića, osim ako ti na to ne pristaneš,
ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom,
možeš preobraziti ne samo sebe, nego i svijet u kojem živiš.

Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi osmjeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.

Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikoga ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto
da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.

Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome
da se samo pridodaju u nizu nalik jedan na drugi.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti;
da bi ti svakog svojom Ijudskošću mogao oplemeniti.

Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju;
i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihova zagrljaja.

I molim te da i ti mene na sve to -i ne samo riječima - podsjećaš.

Stjepan Lice