FRAMA Karlovac

nedjelja, 14.12.2008.

Intro

Božić jest blagdan darivanja, ali kad se kaže darivanje ne govorimo o paketima punim poklona koji strpljivo čekaju pod božićnim drvcem, ne govorimo tu o velikom blagdanskom stolu punom hrane, toliko da ni sami ne možemo pojesti. Mi kršćani iščekujemo Krista koji se rođenjem daruje nama. Drugi mogu slaviti svoje Božiće na koji god način hoće. Zato sva ta raskoš, sve to bacanje novca bez prevelikog smisla potpuno odudara od svega što nas je Krist učio. Sam se Bog rodio kao najobičniji prosjak, u štali među volovima u hladnoći Izraelske noći, a mi se bacamo novce i novce samo da ukrasimo naše balkone i prozore, a da tek ne govorimo o skupim darovima koje kupujemo jedni drugima. Kakve to veze ima sa kršćanskim blagdanom? Kakve veze sa samim kršćanstvom? Zar ne možemo i mi darovati Krista kao što je on darovao nas svojim dolaskom među nas grešnike. Pa i mudraci su došli darovati Krista, a ne međusobno jedni druge. Zar nije normalno da slavljenik dobije darove? Ta nećemo darove dijeliti međusobno. Krist će biti puno sretniji kad učinimo svome bratu dobro, kad ga upozorimo na zlo koje čini, kad ga pohvalimo zbog dobra koje čini, kad ga sami potaknemo na dobro ili kad jednostavno unesemo veselje u nečiji život pa makar to postigli najkraćim osmjehom. Ne trebaju nam kile hrane na našim stolovima ili skupi mobiteli da pokažemo ljudima da ih volimo. To je najbjedniji način pokazivanja ljubavi. Ako baš moramo nešto kupiti, zašto to ne bi bilo nešto jednostavno što je tek usputno, čisto iz neke formalnosti. Važan mora biti čovjek, a ne dar. Dar je samo znak pažnje, koji ćemo ionako ubrzo zaboraviti, ali ljudi ostaju. Bili su tu i prije i nakon Božića, a mi na njih zaboravljamo i za vrijeme Božića jer smo toliko zatrpani poklonima i kolačima, toliko zabliješteni lampicama, a da ni sami ne znamo zašto sve to činimo. Zbog darova ili zbog ljudi.
(I.V.)