FRAMA Karlovac

srijeda, 22.06.2005.

U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo sećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka. Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, da li sve to staviti u pećnicu ili na štednjak (i nije znao kako upaliti štednjak!). Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu. Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio je napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe. No tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu...

Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam. No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati "peći palačinke", za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti... Nemoj prestati peći plačinke... Nastavi voljeti...

>sadržaj>naslovnica