Malo mi za sriću triba...

Miris svježe skuhane kave širi se sobom dok sjedam za računalo...
Ponekad nam stvarno tako malo treba - tek neka sitnica koja će nam navući osmijeh na lice. Jedan takav ključ i ispravni anlaser, i motor će se pokrenuti...
Meni je ponekad potrebno malo više... vremena. Prođe i po pola dana a da i ne pokušavam potražiti ključ, ali... zato ključ nađe mene.
Kad bolje razmislim, ta obrnuta situacija je zapravo i puno češća.

Jutros se nisam namjeravala pokrenuti. Dan je izgledao kao nastavak onog jučerašnjeg s foteljom i nekoliko odgledanih serija. Doručak se uspio nekako progurati tek u vrijeme za večeru.
Danas mi se i fotelja činila prezahtjevnom pa sam samo bolje namjestila jastuke iza leđa, usput odbila i jedan prijedlog za posjet i posvetila se svojem uobičajenom načinu propuštanja unutarnjih nemira i smirivanja. Ustala bih možda da je danas dostava jabuka, ali ona je odgođena za sutra. Ne moram ni mačka nahraniti jer je sinoć inzistirao na izlasku iz kojeg se nije vratio ni u jedno pristojno vrijeme u kojemu sam ga provjeravala. Velika je vjerojatnost da sada promrzao čeka na kućnom pragu, ali to me ne zanima, neka čeka!
Nekakav red se mora znati... je li...
Ipak, nisam toliko srca okrutna da bih ga ostavila na kiši ako pada pa provjeravam prognozu na mobitelu. U potragu mi se ubacuju reklame koje uspješno preskačem, no jednu ipak ne uspijevam... srećom, jer ona je bila onaj ključ koji me pokrenuo.

Reklama je za nekakve trake koje se lijepe na vrata i prozore a popraćene su ovim tekstom - Hladnoća vam se uvlači u kuću kao vaša svekrva...?
Ne da me nasmijalo, nego sam prasnula u smijeh koji se nikako nije smirivao tako da sam nakon nekog vremena morala sjesti a onda na kraju i ustati.
Potom sam se neočekivano živahno protegnula i otišla skuhati kavu...

Ali prvo da pojasnim ovo sa smijehom...
Još odmalena sam jako dobro shvatila i načisto sam s određenim međuljudskim odnosima.
Horde i horde napaćenih svekrva i snaha su prodefilirale našom kućom jer je moja mama bila razumna i suosjećajna žena, a znala je i slušati i onda su joj se svi rado povjeravali.
Uz nju i razgovor, gorčina koju bi posjetiteljice sa sobom donosile iz svog doma polako bi se topila, a pripomagale su i kocke šećera koje bi dolazile uz kavu koja se u to vrijeme nemilice ispijala... bez pretjeranog osvrtanja na nestašice koje su u to vrijeme bile nerijetke.
Uvijek svježe samljevena prije svakog kuhanja.

Šećer umočen u kavu bih čak i ja ponekad dobila; tu kombinaciju više ne koristim, ali ono najvrijednije dobiveno iz tog vremena i danas nosim uz sebe - moja logika se u tom periodu snažno aktivirala i udarila temelje ovoj današnjoj meni. A ova današnja ja još uvijek zna ponekad ne komplicirati uz pomoć te malene mene.
Jednom sam, igrajući se s lutkama, jednoj našoj starijoj gošći ukazala na sličnost između njenih sadašnjih obiteljskih problema s onima koje je nedavno opisala prisjećajući se sebe iz mladosti... samo su uloge zamijenjene.
Nisam dobila odgovor jer sam ekspresno poslana van na igru, ali slušajući neprestane jadikovke posesivnih majki koje su se prelamale s jadikovkama nekih mladih majki, jednako tako posesivnih, već tada sam dovoljno naučila o ponavljanju nekih životnih procesa, dvostrukim mjerilima, karmi i njezinim lekcijama. Kao i to da svaka akcija izaziva reakciju... reakcija prati reakciju... i tako sve dok ih sami ne zaustavimo (ili dok nas netko ne pošalje van na igru :I)...
Dovoljno da razumijem, čak i suosjećam... ali i s dovoljno ostavljenog prostora koji neće kočiti moj smijeh kada mi je potreban.
Hvala ti B(l)ože pa (još uvijek) u glupostima mogu prepoznati i onu smiješnu stranu.

Pa da se sad ponovno vratim na kavu...
Prije par godina pitala me sestra trebam li one u zrnu. Danas još uvijek ima ljudi kojima je iz onog spomenutog vremena nestašica ostala navika nošenja kave u goste. Pogotovo onima koji su još davno trbuhom za kruhom napustili svoju domovinu, pa je takva kava dospjela i do moje sestre.
- Naravno da trebam, - rekoh joj - treba mi za fotografije, a ja takvu baš i ne pronalazim u trgovinama u svojoj okolici.
Ta koju ja povremeno istresam pa vraćam u kutiju sada je već stara i dobra samo za fotografije, pa mi nikada nije pala na pamet njena konzumacija, ali prije par mjeseci me sestra ponovno pitala trebam li kave i ja sam ponovno potvrdno odgovorila.
Tek naknadno sam shvatila da mi zapravo i nije potrebna jer i dalje imam staru, pa sam taj neotvoreni kilogram samo prebacivala s mjesta na mjesto.
Prije nekoliko dana, praktična, kakva već jesam, sjetila sam se provjeriti njenu ispravnost te vidjela da joj rok trajanja nije još ni blizu isteka. No, i tada sam ju samo prebacila na drugo mjesto.
I tako sve do jutros, do hladnoće koja dolazi sa svekrvama i prisjećanja nekih prošlih vremena s povjerljivim razgovorima, kao rezervnim ključem...
Pa sam, kao prava ključarica, nasmijana ustala, protegnula se, otvorila vrata mačku koji se skoro bezglavo sjurio niz hodnik, i potražila mlinac za kavu.
Onog električnog odavno nema. Našao bi se nekakav još moderniji, ali ja sam potražila onaj stari, drveni, 'na ruke'... pa zavrtila ručicu...